EDUKACIJSKI PAKET - ŠKOLA ZNANJA - SREBRENICA - MAPIRANJE GENOCIDA I POST-GENOCIDNO DRUŠTVO
28. maj 2015. Sarajevo, BiH - Galerija 11/07/95

Banalnost ravnodušnosti

Dr. Yair Auron

ekspert za studije genocida, predavač

TRANSKRIPT

Želim vam zahvaliti na ovom danu. Za mene je ovaj dan jedinstven; vrlo neobičan, vrlo dirljiv. Ja se ovim pitanjem bavim već više od trideset godina, ali moram reći da su me ova dva dana u Sarajevu izuzetno dirnula. Možda ih mogu uporediti sa svoje dvije prošlogodišnje posjete Ruandi, gdje sam takođe bio duboko dirnut i gdje mi je bilo još teže nego pri posjeti Auschwitzu, jer se u Ruandi radi o priči današnjice. Ono što se desilo prije dvadeset godina spada u prošlost, ali žrtve, počinioci i posmatrači još uvijek su među nama. Kada se nađete u Ruandi, u Kigaliju, uglavnom srećete Hutue, što znači počinitelje. I svi su vrlo pristojni i prijatni. A vi se pitate šta su radili prije trideset godina, jer vjerojatno je većina njih, ovako ili onako, učestvovala u genocidu. Ovaj današnji događaj i one dvije sedmice u Ruandi potiču mnoga pitanja. Ko god se bavi proučavanjem genocida mora priznati da pitanja ima više nego odgovora. Moramo shvatiti, koliko god nam to teško palo, da na mnoga od ovih pitanja nećemo dobiti odgovore. No, kao što ste rekli, pitanja se moraju postavljati. Ako ih ne postavimo, to znači da se ne bavimo pravim problemom genocida. Moramo pokušati ustanoviti istinu u njenoj cijelosti, koliko god nam je to moguće. S druge strane, moramo biti svjesni svojih ograničenja. U mnogim će slučajevima istina ostati nedorečena.

Ali nešto drugo sam htio reći. Mnogo vam hvala na današnjem događaju. Mislim da ste u pravu – moramo se baviti obrazovanjem. Moramo se baviti obrazovanjem. Saznao sam da bh. srednjoškolski plan i program ne predviđa učenje o genocidu. Pokušali su mi to objasniti, da je to zato što postoje tri narativa. Morate biti iskreni prema sebi. Vi ste žrtva genocida. Možda su i Bosanci počinili masakre, ja ne znam detalje. Mi, Izraelci, jesmo počinili masakre, genocid nismo. I to moramo priznati. Ali vi ste žrtva genocida i ne možete tu temu izbjegavati u obrazovanju. S tim se moramo nositi, moramo se s tim nositi bez obzira na svu složenost problema. Postoji nešto što ne smijemo smetnuti s uma: nekad smo govorili, naročito nakon Holokausta: 'Nikad više!’ Ali šta to znači, to 'nikad više'? Jer to se jest desilo opet, i opet; govorimo 'nikad više' a ipak dopuštamo da se desi genocid. I šta to uopšte znači, 'nikad više' kad se dešava genocid za genocidom, za koji sam ja vezan, sad i emocionalno, a koji većina država poriče? Od 196 članica UN-a, samo su dvadeset četiri zemlje priznale armenski genocid. Apsolutna većina ne priznaje da je nad Armencima izvršen genocid. Poricanjem genocida – a to smatram jako važnim – pripremate teren za novi genocid. I moram priznati da do prije tri dana nisam bio svjestan poricanja ovdje izvršenog genocida. Ni o samom genocidu nisam znao previše, ali sam još manje znao koliko Srbi poriču genocid koji su počinili. I s tim se morate suočiti, mi se s tim moramo suočiti, ne radi se ovdje samo o vašem problemu sa Srbima. Radi se o problemu cijelog svijeta, o problemu čovječanstva. Kako sam rekao i Armencima, morate se boriti za priznanje svog genocida, jer bez tog priznanja, vi ste to već rekli, i sudija Goldstone je to rekao, ne možete se oporaviti od traume. Ako vam društvo negira status žrtve, ne možete započeti proces oporavka. A za taj status se morate boriti sada, a ne nakon sto godina poricanja. A s vama se moramo boriti i mi – da ovaj genocid priznaju i Srbi i cijelo čovječanstvo. Problem je Evropa, problem je i SAD, jer, kako i sami znate, na ovaj ili onaj način, oni su u tom genocidu bili saučesnici. I sad ću reći nešto što neki od vas možda neće prihvatiti: ja sam sve više i više uvjeren da ne postoji ’treća strana’. Postoje žrtve i postoje počinitelji. Ako niste na strani žrtve, onda ste, po definiciji, na strani počinitelja. Ako se ne angažujemo u vezi s tim da li je nad Armencima izvršen genocid ili ne, onda podržavamo politiku i poricanje Turske. I moja zemlja upravo to radi, nažalost. Kad kažemo da nije jasno da li je nad Bosancima izvršen genocid, podržavamo srpsku politiku poricanja. I naša je obaveza kao ljudskih bića, bez obzira na naše porijeklo, da se borimo za priznanje tog genocida. Zato što, ponavljam, kad genocid poričete, pripremate teren za novi genocid. Sve što je ovdje rečeno naprosto je strašno. Ali s druge strane, šta Srbi misle? Oni tvrde da su žrtve oni. Oni kultiviraju identitet bivanja žrtvom. I oni vjeruju da jesu žrtve, i nisu spremni da se nose sa svojim zločinima. Srbima mogu reći samo ono što sam rekao i Turcima u turskoj vladi: jedna zemlja može postati demokratsko društvo, ali to ništa znači ako se ne suoči sa svojom prošlošću; Srbija neće postati demokratska država, ne znam da li oni to žele, da li žele da priznaju svoju krivicu i svoje zločine. Za društvo je to imperativ. To moraju učiniti prije svega za sebe, a onda i za žrtvu. Ako to ne urade, njihovo će društvo biti bolesno, na jedan ili drugi način, a takvo društvo ne može biti istinski demokratsko.

Sada želim reći nešto o žrtvama. Vi ste u vrlo teškoj situaciji i s tim se morate suočiti. Zato što ste žrtve, a to vam se ne priznaje. Dvostruko stradate. Patite samim tim što ste žrtva a patite i zbog činjenice da svijet ne priznaje vaše stradanje. Kad se o Jevrejima radi, mi smo bili žrtva ali je svijet prepoznao i priznao naš genocid. A Njemačka se, nakon što se nekoliko godina opirala, počela pošteno baviti svojom prošlošću. U njemačkim školama se o Holokaustu uči na ispravan način, na pošten način. To je ono što društvo mora učiniti u izgradnji demokratije ali, nažalost, ljudi to ne rade. Neki smatraju da Njemačka nije imala izbora – da je svoju krivicu priznala zato što je izgubila rat. Srbija nije izgubila rat, ali mislim da se ovdje radi o izboru koji je za njih ključan. Ako ne prepoznaju svoju krivicicu, oni neće moći naći mir, za sebe.

Moram ponoviti nešto što mi je veoma važno. Ovdje se ne radi o problemu između Srbije i Bosne, ili o problemu između Turske i Armenije – ovo je problem cjelokupnog čovječanstva. A čovječanstvo, umjesto da igra političke igre, mora prepoznati svoju odgovornost. Postoji nešto manjkavo ne samo u ovom slučaju, nego i u mnogim drugim slučajevima. Priča se o pravnom sistemu: da li je nešto genocid ili nije genocid – po pravnim odrednicama. Nisam s tim upoznat dovoljno, ali mislim da je ono što se ovdje dogodilo – genocid. Mnogi oklijevaju da to nazovu genocidom, nazivaju to etničkim čišćenjem. Ne znam. Ja mislim da je to genocid, ali nemam dovoljno informacija da to tvrdim onako kako mogu tvrditi kad su u pitanju drugi genocidi. Ne radi se o tome da želim izbjeći to pitanje. Mislim da ste vi bili žrtve genocida i to moramo prihvatiti. Ali ponekad se dešava da koristimo neki drugi izraz da bi se izbjegao problem. Patnja je patnja, nazivali je mi genocidom ili etničkim čišćenjem. Mi insistiramo da svoj genocid nazivamo Holokaustom. Niko nema pravo da mjeri patnje ljudskih bića. To se mora univerzalno prihvatiti. Patnja je patnja. Moramo saosjećati s ljudima koji su patili. Ali ponekad to ne radimo.

Sad bih rekao nešto o svojoj državi. Jevreji imaju posebnu odgovornost kad je u pitanju genocid, ne zato što smo izabrani narod – ja tu teoriju ne prihvatam, nego zato što smo bili žrtve svog genocida, Holokausta. Kao žrtve, mi moramo biti prvi koji će se identificirati s drugim žrtvama. Prije tri sedmice sam bio u Armeniji. Tamo je bio organizovan jedan veliki događaj. Prva država koja je priznala armenski genocid bila je Urugvaj. Nakon što sam tamo održao govor, njihov ambasador mi je prišao i rekao: 'Hvala. Znate, mi smo prva država koja je priznala genocid nad Armencima.' Rekao sam: 'Znam, a zapravo smo mi trebali biti prva država. Nažalost, nismo.' I moramo se boriti, svako u svom društvu, da bi se to društvo moglo promijeniti. Mi moramo promijeniti svoje društvo. Sad govorim kao Izraelac. Svjestan sam činjenice da mi sve više podržavamo tursku politiku poricanja armenskog genocida. Rekli ste mi prije nekoliko mjeseci. Podržavamo srpsku politiku poricanja genocida nad Muslimanima. Premijer Srbije je prije nekoliko mjeseci bio u Izraelu. Naš premijer je s njim razgovarao i to je bio istorijski događaj. Prvi premijer Srbije, jer prije nije bilo Srbije, došao je u Izrael i rekao: 'Mi dijelimo istu istoriju.' Šta to znači, reći da dijelimo istoriju? On je htio mitom o Srbiji ili srpskom narodu koji je spasio Jevreje za vrijeme Holokausta, da se identificira s njima. Nešto o tome znam, mada ne dovoljno, ali danas ste mi vi o tome pričali. Znam da je policija u Srbiji slala Beograđane u koncentracioni logor. A sad to trebamo poreći jer želimo imati isti interes sa Srbijom. Moramo to otvoreno reći zato što je to istina. To je istina. I nemamo pravo da zbog političkog interesa izdamo uspomenu na žrtve u Armeniji, niti na vaše žrtve, ili žrtve bilo gdje drugo. Kad poričemo genocid, mi ne samo da izdajemo uspomenu na žrtvu genocida koji poričemo, nego izdajemo uspomenu i na žrtve našeg genocida. Znam da je to ljudima teško slušati, znam da se u Izraelu moram boriti da to kažem, ali ipak to govorim. Govoriću to sve dok Izrael nastavlja svoju politiku poricanja. To je moja dužnost kao ljudskog bića, a možda i kao Jevrejina. A ima još nešto što moram pomenuti. Znam da je dok se genocid dešavao, Izrael slao Srbiji oružje. To znam i za to imam mnoštvo dokaza. Jedan moj prijatelj je advokat, i mi smo pokrenuli proces protiv izraelskog Ministarstva sigurnosti. Pokrenuli smo i proces zbog toga što je Izrael prodavao oružje Ruandi tokom tamo izvršenog genocida. Taj proces smo u prvoj instanci izgubili, ali sad idemo na Vrhovni sud. Za dvije sedmice nas očekuje prvo saslušanje u vezi sa slučajem Srbije. Vjerovatno ćemo i ovaj slučaj izgubiti, ali opet ćemo se obratiti Vrhovnom sudu, koji ima više nezavisnosti.

Zato želim zaključiti zahvaljujući vam na izuzetnoj prilici da saznam više o tome šta se ovdje dešavalo. Želim ponoviti ono što sam već rekao: ne postoji treća strana. To moramo priznati. Predlažem vam da pročitate, možda po drugi put, pretpostavljam da je većina vas već pročitala – Camusevu Kugu. Ljudi su tokom epidemije pokušali spasiti druge ljude. Epidemija su fašizam i nacizam. Zaključak je, u knjizi, da ne postoji treća strana: ili ste uz žrtvu, ili ste počinitelj. U većini slučajeva genocida bivamo ono što se naziva 'treća strana'. Ali smatram da mi, naročito kao žrtve, uvijek moramo biti uz žrtve. U suprotnom smo počinitelji. Hvala.

Yair Auron, Izrael
Yair Auron, Israel, istoričar, učenjak i stručnjak za pitanja Holokausta i genocida, rasizma i savremenogjevrejstva. Profesor je na odjelu za Sociologiju, političke nauke i komunikaciju izraelskog Otvorenog univerziteta. Od 1974.do 1976. godineYair Auron radi kao director Odjela za obrazovanje pri memorijalnom centru Holokausta, Yad Vashem. Tokom 1980-ih radio je kao istraživač u centru za obrazovanje Jevreja, Melton, pri jerusalemskom Hebrejskom univerzitetu, te kao director za nastavu Odjela za Evropu pri Institutu za izraelsku dijasporu, pridruženom institute univerziteta Tel-Aviv. Od 1996. do 1999. bio je vanredni professor i šef katedre za kulturologiju na visokoškolskoj ustanovi Max Stern u Emek Yezreelu. Auron je pomoćnik direktora i član Akademskog upravnog odbora jerusalemskog Instituta za Holokaust i genocid. Član je i Akademskog upravnog odbora institute Zoryan u Torontu, kao i član Savjetodavnog odbora za projekat obrazovanja o genocide u San Francisku (SAD). Član je vrlo cijenjene međunarodne Savjetodavne mreže za prevenciju genocida (Genocide Prevention Advisory Network – GPANet) Autor je brojnih knjiga, među kojima: The Banality of Indifference: Zionism and the Armenian Genocide / Banalnost ravnodušnosti: cionizam i armenski genocide (2000.), The Banality of Denial/ Banalnost poricanja (2003.);The Pain of Knowledge – Holocaust and Genocide Issues in Education / Bol saznanja– pitanja Holokausta i genocida u obrazovanju (2005.), The Israeli identities/ Izraelski identiteti (2012.)i The Holocaust, the Rebirth and the Nakba / Holokaust, preporod i nakba, palestinski egzodus (2013.). Yair Auronje gostujući professor armenskog Američkog univerziteta (American University of Armenia – AUA) gdje radi na uspostavljanju studija genocida i ljudskih prava.