EDUKACIJSKI PAKET - ŠKOLA ZNANJA - SREBRENICA - MAPIRANJE GENOCIDA I POST-GENOCIDNO DRUŠTVO
28. maj 2015. Sarajevo, BiH - Galerija 11/07/95

Kazna i pravda: ICTY (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju)

Richard Goldstone

prvi glavni tužilac u Haškom trubunalu

TRANSKRIPT

Kad smo na televiziji vidjeli izvještaj o masakru, o genocidu u Srebrenici, odmah smo odlučili da protiv Karadžića i Mladića treba podići i drugu optužnicu. Informacija nam nije nedostajalo, Karadžićev stav bio nam je već poznat, i već smo dobijali informacije i fotografije o događanjima u Srebrenici. Mogli smo djelovati brzo. Frustrira, međutim, činjenica da je trebalo više od trinaest godina da Karadžić i Mladić budu uhapšeni i pojave se pred sudom. Doduše, u međuvremenu su se nagomilali dokazi i postale su bitne informacije koje su sakupile SAD – na primjer snimci prisluškivanih telefonskih razgovora između Karadžića i Miloševića; pojavili se i novi svjedoci te smo mogli pripremiti snažan slučaj. U izvjesnom smislu taj slučaj je sad mnogo snažniji nego prije dvadeset godina. Što ne ide u korist Karadžiću i Mladiću ali, naravno, uveliko frustrira one koje već tako dugo čekaju na izvršenje pravde. Istinski saosjećam sa žrtvama zbog frustracije i nepravde čekanja. Ali se iskreno nadam da stradalnici koji su još uvijek s nama – a bio sam u Srebrenici prije nekoliko godina i znam šta ovo znači majkama Srebrenice – dakle, iskreno se nadam da će izvršenje pravde, ako i nakon ovoliko dugo vremena, ipak imati smisla i za preživjele i za žrtve.

Svaki tužilac osjeća ogromnu odgovornost pri potpisivanju optužnice za ratne zločine, kad nekoga optužuje kao ratnog zločinca, a posebno za genocid ili zločine protiv čovječnosti. Strašno je protiv nekoga podići takvu optužnicu, i ne sumnjam da svi tužioci osjećaju težinu odgovornosti podizanja takve optužnice. Ja, u svakom slučaju, nisam bio spreman potpisati optužnicu ako nisam bio siguran da – ako dođe do hapšenja osobe optužene za ratne zločine – raspoloživi dokazi garantuju da će doći i do suđenja. Ali tužilac istovremeno ima odgovornost, prije svega prema žrtvama, da osigura barem podizanje optužnice i preduzimanje koraka za hapšenje navodnih ratnih zločinaca. Te se ove odgovornosti moraju uravnotežiti na odgovarajući način.

Da bi se protiv bilo koga podigla optužnica za genocid očito je neophodno dokazati postojanje izrazite – svjesne – namjere za uništenje izvjesne grupe ljudi, u cjelini ili djelimično. Morali smo razmotriti da li je ovo primjenjivo na slučaj Srebrenice. Tamo je postojala ne namjera da se unište svi Bošnjaci u Bosni i Hercegovini nego da se uništi preko 8.000 nedužnih muškaraca i dječaka u enklavi Srebrenica. Ali zaključili smo, što su podržali i Haški tribunal i Međunarodni sud pravde, da odluka o istrebljenju tolike grupe u jednoj enklavi, u gradiću Srebrenica, predstavlja genocid i da namjera, kao neophodni preduslov, postoji.

U svemu ovome najvažnije su žrtve. Ja smatram da su žrtve jedini bitni klijenti pravosuđa, ako se smijem tako izraziti, bez obzira da li se radi o domaćem ili međunarodnom pravosuđu. Žrtve imaju pravo na punu pravdu, imaju pravo da vide da su ljudi koji su im učinili nažao izvedeni pred sud – svi koji su odgovorni za strahote koje su oni proživjeli. I to je važan oblik potvrde. Njima je potrebna javna potvrda, ne samo vlastitog naroda, u ovom slučaju Bosne i Hercegovine; njima je potrebno da čitav svijet sazna šta se desilo. Oni sami i te kako znaju šta se desilo, ali žele da i svi ostali to shvate. Očito da postojanje priznanja postaje važnije što je zločin teži.

To je vrlo teško generalizirati. Svaka žrtva se ponaša drugačije i drugačije reaguje; reakcije zavise i od države. Na tlu bivše Jugoslavije – u Srbiji, Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – reakcije na Haški tribunal nisu bile iste. Pobjednici, uslovno rečeno, imaju drugačiji stav nego gubitnici. Stoga ne volim generalizirati. Mislim da se svaka situacija mora rješavati zasebno, sa što više podataka o datom slučaju i imajući sluha za ono što se događa. Na osnovu onoga što sam pročitao, ali i onoga što sam doživio kad sam prije tri godine posjetio zemlje bivše Jugoslavije, ne sumnjam da rad Haškog tribunala ima važan učinak na žrtve – naročito sudski procesi značajni kao onaj protiv Miloševića koji nažalost nije doživio kraj svog suđenja, ali i procesi koji su u toku, kao ovi protiv Mladića i Karadžića, ili Perišića i ostalih koji su završili pred sudom. Žrtve su dobile potvrdu kroz dokaze stotina svjedoka. Dokazano je sve ono što se dogodilo. Odsad će knjige povijesti precizno prikazivati strašne ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Isto je, naravno, dokazano i u Ruandi. I narod  Ruande sad ima svoj dokaz. Posjetite li Memorijalni centar Kigali, muzej genocida, možete vidjeti koliko je važan rad MKSR. U tom memorijalnom centru možete vidjeti, a to je izuzetno važno, i specijalnu sobu posvećenu ratnim zločinima počinjenim na drugim prostorima, što uključuje bivšu Jugoslaviju i, naravno, Holokaust.

Sličnost se sastoji u postojanju situacije koja eskalira do zločina ovih razmjera. Za šta je potreban određen broj elemenata, ali posebno su značajna dva. Jedan je demonizacija žrtve. Bez obzira da li se radi o Holokaustu, o Južnoj Africi za vrijeme aparthejda, o Bosni ili o Ruandi, ljude ne možete tretirati na taj način... Ako mislite da su ljudi jednaki, i da svi na istom nivou, ne možete ih zlostavljati i tretirati na taj način. Zato ih morate demonizirati. U Ruandi su ih zvali žoharima. A pored toga je postojao i aspekt straha. Ako strahu dodate demonizaciju, dobijete recept za genocid, ostale zločine protiv čovječnosti, i ratne zločine. U Ruandi su do genocida doveli strah i demonizacija, a do masovnih ubistava u bivšoj Jugoslaviji dovela je naročito demonizacija Muslimana, u nacističkoj Njemačkoj demonizacija Jevreja, Cigana i homoseksualaca. Ta dva elementa, ali naročito ovaj prvi – ta demonizacija –  zajednička su za sve situacije koje dovode do genocida.

Ali Ruandu i BiH je ipak teško porediti. Vjerujem da je uspjeh MKSR u smislu podizanja optužnica i izricanja osuđujućih presuda lokalnim vođama pomagao ruandskoj vladi da nakon genocida ostvari mir i ravnotežu u društvu. Ruanda je, naravno, u posljednjih deset godina ostvarila finansijski i ekonomski uspjeh. Osim toga, vjerujem da je rad MKSR omogućio Ruandi da svoj plemenski sistem zvani Gacaca iskoristi da zaključi i okonča istraživanja o genocidu. Po međunarodnim standardima Gacaca kao sistem ni slučajno nije savršen, ali bio je dovoljno uspješan da desetine hiljada ljudi izbavi iz strašnih zatvorskih uslova. Zato što ne znam za bolju alternativu, ne spadam u pobornike ljudskih prava koji kritiziraju sistem Gacaca. Kad bi neko ponudio bolju alternativu, ja bih rekao da Ruanda nije trebala koristiti sistem Gacaca. Ali pitanje je bilo da li će ljudi umirati u zatvoru zbog loših uslova i tretirati se na način neprihvatljiv narodu Ruande. I siguran sam da je rad Tribunala na dokazivanju krivice organizatora genocida pomogao društvu Ruande  da iznađe izlaz iz gotovo nemoguće situacije.

U slučaju bivše Jugoslavije stvar je kompleksnija. U slučaju Ruande radi se o jednoj državi u građanskom ratu. U slučaju bivše Jugoslavije radi se, naravno, o tri države koje su tek stekle nezavisnost, od kojih svaka ima svoju povijest, sve su upetljane i sve okrivljuju jedna drugu. U takvoj situaciji stvar postaje teža. To što u bivšoj Jugoslaviji nikad nije osnovana komisija za istinu i pomirenje po meni je ogromna šteta, a i moje lično razočarenje. Kao Južnoafrikanac, s ličnim iskustvom ogromnog uspjeha Komisije za istinu i pomirenje komisije u Južnoj Africi, smatram da bi ljudima i žrtvama u Bosni i Hercegovini, u svim državama bivše Jugoslavije, koristilo prisiljavanje na – da citiram nadbiskupa Desmonda Tutua – da pogledaju monstruma u oči; da shvate šta se dogodilo i saznaju da je i žrtava i počinitelja bilo na svim stranama, i da nije na jednoj strani bilo samo krivaca a na drugoj samo žrtava. Jer ta istina je važna za pomirenje, a u bivšoj Jugoslaviji, čini mi se, ona nedostaje.

Mislim da prije svega trebate dobro vodstvo. Mislim da je za nas u Južnoj Africi sreća što smo imali Nelsona Mandelu. Mislim da se u Ruandi Paul Kagame uzdigao iznad neposrednih interesa Tutsija, naroda kome on pripada, te da ima na umu, čini mi se, interes svih ljudi u svojoj zemlji. Problem je to što se u bivšoj Jugoslaviji još uvijek bavite srpskim, hrvatskim i bošnjačkim interesima i višestoljetnom istorijom. Te bi stoga, opet ponavljam, bilo pametno da ste imali, ili da sad imate, komisiju za istinu i pomirenje.

Stav svakog međunarodnog tužitelja trebao bi biti, a mislim i da jest, istražiti i podići optužnice protiv najvećih krivaca. A najveći krivci su ljudi, vodstvo, političko ili vojno,  oni koji su organizovali, pomagali i podržavali počinjenje ovih masovnih zločina, posebno genocida i zločina protiv čovječnosti. Znači to je stav, stav je tužilaca da se optuže najveći krivci. Ali Haškom tribunalu to u početku nije bilo moguće. Raspolagali smo samo dokazima protiv onih koji su bili, što bi se reklo, sitna riba, ali oni su bili gradivni elementi optužnica. To smo obavili vrlo brzo, za manje od godinu dana nakon što sam stigao kao prvi glavni tužilac; jedanaest mjeseci nakon toga podignute su prve optužnice protiv Karadžića i Mladića.

Richard Goldstone, Južna Afrika
Richard Goldstone, Južna Afrika, penzionisani sudija Ustavnog suda Južne Afrike i bivši prvi glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR).Gospodin Goldstone je preuzeo dužnost prvog glavnog tužioca MKSJ-a u augustu 1994. godine, dok su sukobi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini još uvijek bili u toku. On je potpisao prve optužnice MKSJ-a, uključujući i one protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića (25.jula 1995. godine, IT-95-5-I)za genocid u Srebrenici i druge masivne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini: „Od aprila 1992. godine, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, svojim djelima i propustima počinili su genocid na području Republike Bosne i Hercegovine” (Dio I, tačke 1-2). Dužnost glavnog tužioca u oba haška tribunala sudija Goldstone vrši do 31. septembra 1996. godine, kad ponovo preuzima dužnost u Ustavnom sudu Južne Afrike, gdje radi sve do penzionisanja 2003. godine.