EDUKACIJSKI PAKET - ŠKOLA ZNANJA - SREBRENICA - MAPIRANJE GENOCIDA I POST-GENOCIDNO DRUŠTVO
28. maj 2015. Sarajevo, BiH - Galerija 11/07/95

Rekonstrukcija: Utvrđivanje činjenica o egzekucijama

Jean-René Ruez

viši zvaničnik francuske Nacionalne policije, bivši vođa istraživačkog
tima za Srebrenicu Haškog trubunala

TRANSKRIPT

U Tuzlu sam stigao 20. jula 1995. godine i odmah počeo s istragom. I samo da budemo precizni u vezi s tom istragom: istraživali smo ono što se dešavalo nakon podneva 11. jula. Znači istraga nije bila o tome zašto nije bilo zračnih udara, niti o zauzimanju enklave; to je bila istraga krivičnih djela koja su se desila nakon pada enklave.

Utvrđivanje činjenica slijedi hronologiju dešavanja. Prvi korak je rekonstrukcija događaja kroz intervjue sa žrtvama, svjedocima, a kasnije i kroz oči počinitelja – jer se intervjui rade i s njima. Druga faza je pronalaženje mjesta o kojima ljudi govore, što nije nužno očigledno, i sve se to mora obaviti u hostilnom okruženju, pod uslovima koji nisu uobičajeni u normalnom okruženju. Nakon toga slijedi faza obrade, tako da se scene zločina fotografišu, prave se video-snimke, sve se dokumentira, uzimaju se uzorci, svi ti uzorci obrađuju u laboratoriji; to je ono što zovemo tehnički i naučni aspekt policijskog rada. Već smo vidjeli rezime svih ovih događaja, a sad ih moramo ponovo sumirati svjesni ogromnog izazova da se tako šta uradi u tako kratkom vremenu, s obzirom na veliki broj mjesta zločina. Vraćamo se na mapu koju ćemo koristiti; dole desno je enklava Srebrenica i zapravo je čitavo ovo područje mjesto zločina. Dakle, mjesto zločina na površini od 70 km u pravcu sjever-jug, i 40 km u pravcu istok-zapad; obilježeni su koncentracioni logori, mjesta zatočenja, stratišta, primarne masovne grobnice, a onda kasnije, kao što ćemo vidjeti, i sekundarne masovne grobnice.

Dakle, 11. jula, kao što znate, stanovništvo kreće u dva pravca. Svi koji ne žele da napuste enklavu i smatraju da ne moraju previše strahovati od bosanskih Srba, odlaze kako bi pronašli utočište u bazi UN-a u Potočarima. U međuvremenu, svi vojno sposobni muškarci, pripadnici 28. divizije, pregrupiraju se na području Šušnjara, te u noći između 11. i 12. jula napuštaju ovo područje da bi se probili kroz neprijateljske linije u koloni, preko minskih polja.

Noć između 11. i 12. jula u Potočarima bila je mirna. Onda je, 12. jula, počelo prisilno izmiještanje, najprije prema Konjević Polju, pa prema Vlasenici, završivši u Kladnju dopiranjem do teritorije koju su držali Muslimani. Za to vrijeme se čelo kolone, koju su sačinjavali uglavnom naoružani muškarci, probilo kroz područje Konjević Polja prema Cerskoj, ali je potom Vojska Republike Srpske ovo područje zapečatila.

Dakle, najprije su iz enklave izvedeni muškarci koji su se zatekli u  Potočarima 12. jula i, kako ćemo kasnije saznati iz formalnog priznanja krivice načelnika bezbjednosti Zvorničke brigade VRS, ti muškarci su odvedeni na fudbalsko igralište u Bratuncu gdje su svi oni koji su na njima željeli da se osvete – to mogli učiniti. I tako su svi ovi ljudi ubijeni na fudbalskom igralištu. Nekoliko ih je ubio Momir Nikolić, po vlastitom priznanju. Drugi su bili odvedeni u hangar, što je hangar iza osnovne škole Vuk Karadžić. Tu je tokom te noći ubijeno oko 50 ljudi. Jula 13. evakuacija se nastavlja. Kao što znate, u noći između 12. i 13. jula u Potočarima se desio niz ubistava. Područje Potočara nije bilo predviđeno kao stratište, nego su se ova ubistva vršila s namjerom da se stanovništvo prestraši i tako natjera da pojuri u autobuse i kamione za evakuaciju. Tokom transporta su ovi muškarci na kontrolnim punktovima izvođeni, i u slučaju da su još neki muškarci nisu bili u stanju ići gore do kraja, odvajali su ih na raskršću prema Kladnju i odvodili u malu osnovnu školu zvanu Luke. To je područje gdje se ovo desilo.

Dakle, govoriću o sudbini one kolone; za krivičnu istragu to je dio vojne istorije. Fokusiramo se na sudbinu onih koji su bili pod nadzorom Vojske Republike Srpske. Dakle, svi koji nisu uspjeli preći teritorij prema Nezuku bili su zarobljeni u brdima na području Nove Kasabe. Tokom tog dana Vojska Republike Srpske koristila je opremu ukradenu od Holandskog bataljona, te je s plavim šljemovima na glavi pozivala ljude na predaju, dajući im lažne garancije sigurnosti.

Glavno mjesto predaje bilo je područje Nove Kasabe, ono već spomenuto fudbalsko igralište. Ovo je fotografija od 13. jula, u 14:00, gdje vidite grupe ljudi okupljene na fudbalskom igralištu, a vidite i kolonu autobusa na putu.

Još jedno mjesto za pritvor i pregrupiranje bio je vojni objekt Mladićevog 65. zaštitnog puka, gdje su bili zatočeni i holandski vojnici – tako smo i saznali za prisustvo ovih zatvorenika. Još jedno takvo mjesto je raskršće za Konjević Polje, odakle su zarobljenici odvođeni ili u ovaj hangar koje vidite na fotografiji, ili u vojni objekat koji se nalazi na desnoj strani slike. Duž ceste su ljudi koji su bili u šumi i koji su odlučili da se predaju u toku dana 13. jula, koji dolaze nizbrdo. Bilo je nekoliko livada gdje se vršilo pregrupisavanje. Livada Sandići je bila jedna od glavnih takvih livada. Ovo je još jedna fotografija napravljena 13. jula, a sve ove tačkice koje ovdje vidite – to su ljudi. Ovo je padina, tako da ne možete procijeniti broj ljudi, jer padina je dosta duga. Na ovoj fotografiji zapravo ima mnogo više ljudi nego što se može vidjeti. Dakle ovo je to polje, u ovom malom ćošku ovdje, i to ima veze s filmom koji ste vidjeli. Ovo je ta padina. I sve je ovo bilo prekriveno zarobljenicima. Ovo je samo jedna fotografija, ali ova livada se tokom tog dana koristila više no jednom. Konačno, Bratunac je i kasnije bio mjesto za pregrupisavanje muškaraca dovedenih iz Potočara. Ovaj slajd pokazuje sva mjesta za pregrupisavanje zatvorenika tokom 13. jula. Sva ova mjesta sad povezujemo s mjestima pogubljenja. Sve što se dešavalo tokom 13. jula, iako je bilo i masovnih pogubljenja, bio je jedan neorganizovan proces. Svi koji su držali zarobljanike imali su pravo da ubiju koga kod hoće.
Idući s lijeva na desno, ne neminovno hronološkim redom, oni koji su bili u maloj školi Luke ukrcani su na kamione i odveženi sjeverno od Vlasenice, gdje su bili pogubljeni. Preživio je samo jedan čovjek. Ovdje, bar ne do 2001. godine, nismo uspjeli pronaći masovnu grobnicu.

Pogubljenja u Novoj Kasabi. Nova Kasaba nije bila glavno stratište. I pored toga je jedan svjedok izvijestio da je vidio da su tri grupe od otprilike 30 ljudi odvedene na livadu. Svjedok je to vidio s dna gomile između ove dvije kuće. Te grupe ljudi strijeljali su vojnici koji su na putu sjedili na oklopnim transporterima, uključujući i jedan oklopni transporter UN-a. On je vidio da se to dešava tri puta uzastopno, a zatim je otišao. Dugo nam je trebalo da pronađemo to mjesto, jer smo morali tražiti metke u tlu. Potragu smo zapravo počeli od raskršća za Konjević Polje, od te gomile i te dvije kuće. To je bilo neuspješno. Da bismo pronašli to mjesto cijelih pet godina smo  tražili odatle prema jugu, i konačno smo ga pronašli, 2001. godine, u neposrednoj blizini ovih područja gdje je tlo bilo prekopano, i na tom mjestu je počela ekshumacija. Dakle, to je mjesto pog ubljenja u Novoj Kasabi. Ovo ovdje su ostala područja prekopavanog tla za koje se kasnije ispostavilo da su masovne grobnice. Desno na ovoj slici – otkrili smo šest tijela. Svaki put kad smo naišli na područje za koje smo smatrali da je masovna grobnica, morali smo pronaći više od jednog tijela da bismo to područje uveli u plan ekshumacije, a potom bi stizao tim za ekshumaciju da provede ekshumaciju. Za ovo ovdje mjesto, jer je ove slike Madeleine Albright javno  pokazala na Skupštini UN-a, general Mladić je rekao da u njima stvarno ima tijela, ali da su to tijela vojnika ubijenih tokom borbi.
Sad se vraćamo na ovu primarnu masovnu grobnicu u Novoj Kasabi. U to je vrijeme, 1996. godine, general Mladić rekao da su u toj masovnoj grobnici tijela muslimanskih vojnika poginulih u borbi. Problem je u tome što, kako vidite, ovdje pronađena tijela imaju ruke vezane na leđima. Ovo su ostala mjesta na tom području gdje su ekshumacijom otkrivena tijela s rukama vezanim na leđima. Kako je rečeno u filmu koji ste prethodno vidjeli, na neke od njih je pucano dok su stajali u samoj grobnici, što se zaključilo po tome što su metci pronađeni ispod tijela koja su ležala na dnu grobnice. Neka od tih tijela imala su ruke vezane na leđima, ovakvim vezovima.

Konjević Polje nije bilo masovno stratište, ali su za mnoga tamo izvršena pogubljenja postojali svjedoci, i ta pogubljenja su prijavljena istražiteljima. Po izjavama svjedoka,  ljudi su ovdje bili prisiljavani da iskopaju rupu, svoj grob, a potom ubijani dok su stajali u rupama koje su sami iskopali. Istraživali smo dosta dugo da bismo provjerili ovu vrstu informacija, i u jednom trenutku smo zaista i pronašli jednu od ovih situacija.  Arheolozi koji su s nama radili pronašli su na ovom mjestu ovo tijelo i mogli su sa sigurnošću utvrditi da se radi o ručno iskopanoj rupi.

Jedan svjedok zatočen u skladištu na raskršću za Konjević Polje bio je ukrcan u autobus. Onog dana kad sam uslikao ovu sliku, tamo je – začudo – stajao autobus. Onda su ih odveli prema dolini Drinjače i tamo ih streljali. Radilo se o grupi od dvanaest ljudi i streljani su na obali rijeke. Jedan od njih je preživio; na ovom mjestu.

Implementacija iskaza svjedoka. Naime, niz svjedoka je naveo da su vidjeli kako tri autobusa ulaze u dolinu u pratnji oklopnih transportera nakon kojih je kasnije stigao i mali bager. Trebalo je vremena da pronađemo to mesto. Ali smo ga ipak identificirali. U stvari, mjesto zločina je ovdje. Ljudi su postrojeni uz rub ove padine. Ubice su stajale na ovom dijelu ovdje. Ovdje smo pronašli sve čahure. Ovdje sondiramo zemljište prije procesa ekshumacije u cilju identifikacije dužine grobnice. Sondiranje je bilo pozitivno, pronađena su tijela. Na ovom mjestu je ekshumirano tačno 150 ljudi. Svima su ruke bile vezane na leđima. Nekima su bile vezane i noge.

Kravica je glavno stratište u području koje nazivamo “Zona Jug”. Neki od muškaraca koje su držali na livadi u Sandićima, oni koje ste ranije mogli vidjeti u filmu, najprije su autobusom prebačeni prema skladištu Kravica, oko kilometar istočno odatle. Ostali su prema skladištu pješačili. Najprije su smješteni evo ovdje. Tamo je jedan autobus blokirao ulaz. Ostali su ušli kroz ova vrata. Ova vrata su zatvorena. Kad su ih sviju utjerali unutra, otvorili su na njih vatru, i kroz sve otvore ubacivali bombe sve dok unutra nisu poubijali sve, ali je jedan čovjeku ipak preživio u istočnom i jedan u zapadnom dijelu skladišta – te tako i znamo sve detalje ovog procesa u koje ovom prilikom neću ulaziti jer bi predugo trajalo. Ali smo tokom forenzičkog policijskog procesa pronašli nevjerovatnu količinu dokaza: tragove ekplozija granata, ljudske krvi, kose, kože i ostale tragove. Kao što znate, postoji nekoliko sekundi video-zapisa koji je napravio Zoran Petrović, dokaz koji je on kasnije sakrio, ali koji je bio vrlo koristan na suđenju  pukovniku Borovčaninu, komandantu specijalne policijske brigade, koja je izvršila ovu ekzekuciju. Postoji samo nekoliko fotografija ovog događaja – koje su ujedno jedine fotografije  egzekucija koje su se odigrale na ovom području.

Ovdje vidite pregled svih lokaliteta smrti u “Zoni Jug”.

Predveče 13. jula, svi zatvorenici koje su još uvijek držali na ovim zbirnim mjestima prebačeni su prema Bratuncu. Od jednog svjedoka, koji nažalost nikad nije zvanično svjedočio jer to nije htio, saznali smo da – makar kad je u pitanju livada na kojoj je on bio – do kraja dana više nije bilo potrebe za transportom jer su svi ljudi bili na mjestu ubijani. Glavni objekti korišteni u Bratuncu su ova tri mjesta: škola Vuk Karadžić – ova prva strelica, hangar – ova druga, te takozvana stara škola – što je bila tehnička škola. Kad su napunili ove tri zgrade, bila su tri reda autobusa – uočili smo najmanje tri. Jedan ispred kompleksa Vihor, jedan na ulici i ispred škole Vuk Karadžić, a jedan ispred bratunačke brigade. Jedan je bio i na izlazu iz grada. To je bilo zato što u gradu više nije bilo objekata gdje se moglo držati zatvorenike. Grad je u večernjim satima 13. jula bio dupke pun zatočenika. Ovo je naličje škole Vuk Karadžić, ovo je hangar u koji su ljudi smještani već 12. jula. A ovo je tzv. Stara škola.

Na dan 14. jula – tada već počinje organizovani proces. Dan ranije su se oficiri za bezbjednost Drinskog korpusa odvezli sjeverno od Zvornika da bi identifikovali mjesta zatočenja koja su, u stvari, bile škole i obližnja stratišta. Tad su prvi zarobljenici odvedeni prema Zvorniku. Smješteni su u školu u Grbavcima, predstavljenu ovim kružićem ovdje. Gimnastička dvorana, koju vidite na lijevoj strani slike, bila je puna zarobljenika. Izvodili su ih kroz ovaj otvor, koji ovdje trenutno provjerava jedan kolega, i kamionima odvozili na obližnje stratište zvano Orahovac. Ovo je to mjesto za koje sam vam rekao da ga nikad ne bismo pronašli bez aerofotogafija, jer je nalazi iza željezničke pruge. Ovo je ta slika koju sam spomenuo. Kako vidite, 5. jula, ovo je put do škole u Grbavcima, onda vidite makadamski put koji ide ispod željezničke pruge a ovdje je prvo stratište. Kad se ova lokacija prepunila, pomjerili su municiju i rekli: ‘OK, nastavljamo ovdje’. Kako vidite ovdje, to mjesto smo pronašli zahvaljujući poređenju slika. Ovo je prva, a ovo druga slika. Prva, iza željezničke pruge, te druga. U školi, nakon detaljnog pretresa, našli smo mnoštvo poveza za oči. Svi ti povezi su onda poslani u Holandsku kraljevsku laboratoriju i sortirani po boji, materijalu itd. Ovo se kasnije koristilo pri poređenju primarnih i sekundarnih lokaliteta. Na primjer, evo jednog s povezom za oči. Povezi koje smo mi pronašli bili su ostatci ovih poveza.

Dakle, tog istog dana je drugi konvoj dovezao zarobljenike u školu u Petkovcima. Ovo je škola u Petkovcima. Neću sad govoriti o detaljima onoga što su im radili unutar zgrade, ali su ih onda odveli do brane umjetnog jezera koje je u stvari otpad tvornice aluminija Karakaj. Tamo su ih već čekali krvnici, koji su im naredili da zakorače među leševe. Onda su na njih pucali; dvojica su preživjela ovo streljanje. Istog dana je nastavljena evakuacija zatvorenika iz Bratunca. Zatvorenici su odvedeni u školu u Ročeviću. Tog su dana, 15. jula, žrtve iz Orahovca pokopane u dvije masovne grobnice koje smo ranije vidjeli.

Ovaj proces se nastavlja. Zarobljenici koji su bili zatočeni u školi u Ročeviću onda su odvedeni na obalu rijeke Drine i tamo pogubljeni, u ovim šljunčanim jamama kao i u krugu fabrike Vitinka, fabrike za flaširanje gazirane vode; taj je krug bio pun srče. Tu srču smo pronašli i na primarnim i na sekundarnim lokacijama – to je elemenat koji povezuje ove lokacije. Ovdje opet vidite tijelo s rukama vezanim na leđa. A ovdje vidite da su i ova tijela pronađena s povezima na očima.

Proces se i dalje nastavlja i tokom 15. jula duga kolona autobusa odvozi zarobljenike prema školi u Lukama. Do večeri je ova škola bila toliko pretrpana zarobljenicima da su u jednom momentu zarobljenike iz tek pristiglog autobusa poubijali na licu mjesta zato što nisu mogli stati u školu. Ovo je ta škola u Lukama. Kako vidite, škola je vrlo prostrana, s velikom gimnastičkom dvoranom.

Te konačno odredište za odvođenje zatočenika, jer su sve škole na tom području   već bile pune zarobljenika. To mjesto je Dom kulture Pilica – to je ova zgrada ovdje.

Narednog dana, 16. jula, zatočenicima u školi u Lukama rečeno je da ih vode na razmjenu zarobljenika. Svezane su im oči, ali su odvedeni na obližnju farmu u Branjevu, koja je vojno gazdinstvo Vojske Republike Srpske, gdje ih je čekao tim ubica iz 10. diverzantskog odreda, jedinice direktno vezana za Glavni štab Vojske Republike Srpske. Oni su bili pod komandom načelnika bezbjednosti Drinskog korpusa, pukovnika Popovića. A u ovom momentu proces ekshumacije nastavlja se s juga prema sjeveru – Kozluk, u blizini doline Drine.

Ovo je transkript presretnutog telefonskog poziva u kojem Popović od obavještajnog oficira, koji sjedi u Drinskom korpusu, traži 500 litara dizela da bi mogao nastaviti s poslom. Ovo je, dakle, dodatni elemenat koji potvrđuje ove stvari. Ovo je dnevnik koji smo našli prilikom pretresa štaba Zvorničke brigade, gdje je uvedena isporuka goriva pukovniku Popoviću. Ovo je stratište. Autobusi su ovim puteljkom vozili zarobljenike koji su potom marširali ovuda. Ovo je mjesto na kojem su se ubice odmarale. Žrtve su postrojene u redove i proces se nastavio na širem području. A grobnice možemo vidjeti tamo. Ponovo jedno tijelo s rukama vezanim na leđa.

Kad je ovaj proces završen, Popović se vratio i zatražio od grupe da se vrati i poubija zatvorenike u Domu kulture Pilica, rekavši da tamo ima oko 500 ljudi.

Ovo je to područje, ovo su ta zgrada i ulaz u nju; krenuli su odavde, s ovih vrata pa uz stepenice, a ovdje su počeli ubijati ljude koji su bili unutra. Pod ovo mjesto gdje su se ljudi sakrili, bačene su bombe. I ovo je mjesto policija forenzički obradila. Preživjelih nije bilo. Da nije bilo svjedočenja Dražena Erdemovića, nikad ne bismo saznali ništa o ovom stratištu. Tijela ovdje ubijenih transportovana su prema farmi u Branjevu da bi tamo bila pokopana zajedno s onima koji su bili ubijeni na samoj farmi Branjevo. Po procjeni Dražena Erdemovića, ubijeno je oko 1.200 ljudi. Ubistva su počela oko 10 ujutru a okončana oko 3 sata poslije podne, kako se vidjelo u prethodnom filmu.

Tokom 17. jula dovršen je procesa ukopavanja. Ovde imamo sliku, jedinu aerofotografiju na kojoj se vide tijela. U momentu kad je ovo uslikano proces ukopavanja je u toku. Tijela se donose ovdje, a iza pristupne rampe je takođe gomila tijela. Ovdje vidimo tijela koji su već pokupljena bagerom da bi bila ukopana ovdje.

Ovo su sva stratišta u “Zoni Sjever”. Kako se može vidjeti, granica Drinskog korpusa je 200 metara iznad zadnjeg stratišta. Sva su stratišta u zoni odgovornosti Drinskog korpusa. Sve ovo su lokacije zatočenja, stratišta i masovnih grobnica. Ovo je zona masovnih grobnica za sva srebrenička stratišta dana 17 jula.

Ipak, krajem septembra i početkom oktobra započet je proces masovnog izmiještanja tijela, masovnog gotovo kao i sam proces ubijanja, a s namjerom da se većina tijela iz masovnih grobnica sakrije u doline napunjene minama. U primarnim grobnicama ostavljeno je samo nekoliko tijela, da bismo mi, u slučaju da ih pronađemo, povjerovali da svjedoci strahovito preuveličavaju brojke, ako i govore istinu o mjestu.

Ovo je ekshumacija na farmi Branjevo, gdje su bačena sva tijela ubijenih u Branjevu zajedno s tijelima ubijenih u Domu kulture Pilica. Ovdje je bilo pronađeno samo 110 tijela, ali arheolozi su nastavili tražiti. Ovo je površina te masovne grobnice. Grobnica je čak i malo veća jer je fotografija napravljena s mjesta na kojem sam ja stajao. A mjesto na kojem smo pronašli tijela nije bilo veće od ove ovdje humke. Ali ovo je puna veličina grobnice. Tijela su iz farme Branjevo prenijeta u dolinu Čančari. To je dolina duga otprilike osam kilometara, između Zvornika i Konjević Polja. Tu je pronađeno devet sekundarnih masovnih grobnica. Ovo je aerofotografija na kojoj se vidi cijela dolina. Prve tri grobnice su sa stratišta Kozluk.

Ovo je ekshumacija u Čančarima. Proces ekshumacije je izuzetno složen ali sad ne možemo ulaziti u te detalje. Ovo su tijela iz Kozluka a slike su napravljene u dolini Čančari. Ovaj proces se najvjerovatnije odvijao od juga prema sjeveru, ali i to je samo detalj. Tijela ubijenih na brani u Petkovcima odnešena su u područje oko sela Liplje. Ovdje se na aerofotografiji vide četiri masovne grobnice. Tijela ubijenih u školi u Grbavcima, iz dvije primarne grobnice, izmještena su na lokalitete zvane Put za Hodžiće. Ovo je aerofotografija sekundarnih grobnica. Ovo je mapa glavnih područja masovnih grobnica i rezultata u smislu rasprostranjenosti ukopanih tijela.

Slučaj “Zone Jug” nešto je drugačiji. Većina grobnica nije bila prekopavana. One u Novoj Kasabi nisu prekopavane zato što je javnost već znala za njih pa prekopavanje niti je bilo moguće niti potrebno. Grobnice u Cerskoj – tamo je bilo  “samo” 150 tijela, pa pošto je bilo “samo” toliko nije bilo potrebe za prekopavanjem. Sva tijela ubijenih u Bratuncu, sva tijela ljudi ubijenih usput i onih koji su bili ubijeni u skladištu Kravica odnešena su na lokaciju Glogova što je bilo najveće područje “Zone Jug”. Ta primarna masovna grobnica je takođe potpuno prekopana. Imamo slike čak i samog prekopavanja. Tijela su odatle odnešena na suprotni kraj srebreničke enklave, južnije, iza Zelenog Jadra, u blizinu minskog polja. Ovdje se vidi gdje se sve nalaze ova tijela.

Konačno, ovdje imamo mapu koja prikazuje sva mjesta zločina, sva stratišta. Na ovoj slici nedostaju samo lokacije zatočenja ali one su povezane sa stratištima, s primarnim i sekundarnim masovnim grobnicama. Dakle, to je taj proces.
Sve lokacije primarnih masovnih grobnica pronašli smo tokom 1996. godine, a tokom 1997. godine pronašli smo i sve lokacije sekundarnih masovnih grobnica. Kad sam odlazio, u aprilu 2001. godine, sve lokacije sekundarnih grobnica predate su bh. vlastima radi nastavka ekshumacija. Rad MKSJ na ovim lokacijama bio je dovršen u smislu postupaka prikupljanja dokaza za suđenja svim pojedincima optuženim za ove događaje, pojedincima koji su u smislu MKSJ glavni odgovorni krivci. To je to.

Jean-René Ruez
Jean-René Ruez, viši zvaničnik francuske Nacionalne policije koji je studirao pravo, bio je centralna figura u utvrđivanju činjenica o masakru u Srebrenici.Od jula 1995. do sredine 2001. godine vodio je istražni tim Haškog tribunala za Srebrenicu. Svjedočio je u svim sudskim procesima koji su pred MKSJ održani u vezi sa Srebrenicom (uključujući suđenja Radislavu Krstiću, Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću). Gospodin Ruez je prije toga predvodio odred kriminalističke policije u Nici, na jugu Francuske. Nakon što je napustio Hag, ponovo radi za francusku policiju.