EDUKACIJSKI PAKET - ŠKOLA ZNANJA - SREBRENICA - MAPIRANJE GENOCIDA I POST-GENOCIDNO DRUŠTVO
28. maj 2015. Sarajevo, BiH - Galerija 11/07/95

Post-genocidno društvo

Dr. Janja Beč-Neumann

sociologinja, istraživačica genocida, spisateljica i predavačica

TRANSKRIPT

Željela bih da se fokusiramo i nekako vratimo na temu postgenocidnog društva. Kako živimo nakon genocida? Mislim na one koji su preživjeli, ali i na nove generacije. Mislim da je ovo transgeneracijska trauma. Ja sam u svojoj porodici treća generacija nakon Holokausta. Moj djed je ubijen, pogubljen u koncentracionom logoru Semlin (Zemun), blizu Beograda. Cijela je jevrejska zajednica, 90% njih, nestala, pobijena. Ja nisam neposredna žrtva. Ja to nisam preživjela. Moja je majka to preživjela. Ali ja sam treća generacija, dosad, koja je pogođena ovom traumom i ovim bolom. I duboko vjerujem, nakon svih ovih godina, da me se ova tema tiče, i da o ovome moramo razgovarati. Moramo slušati, jer u mojoj porodici smo imali ono što u sociologiji zovemo dvostrukim zidom šutnje. To podrazumijeva pojavu da oni koji su preživjeli ne govore o svojim iskustvima – kako bi zaštitili djecu od boli i patnje od koje su oni pobjegli, ili su je preživjeli. U jednom trenutku djeca odrastu, vrlo brzo, kao što znate. Djeca imaju mogućnost da slušaju različite priče i djeca postavljaju pitanja: 'Šta se desilo? Ispričaj mi kako je to bilo'. A ako ne dobijemo odgovor od majke, od roditelja, od društva, od ove galerije, od Hasana Nuhanovića, od Goldstonea, iz knjiga... onda mi, djeca – ja kad sam bila dijete a vi sada, podižemo oko sebe zid. I taj proces se naziva dvostukim zidom šutnje. A ja želim da vi tu tišinu srušite, da je razbijete. To nije lako, ali bolje je da se zna kako su ratovi strašni. Jer još je strašnije o tim ratovima ne znati ništa. Ovo je rečenica mog kolege i partnera Dana Bar-Ona. Mi smo radili zajedno, i 2002. godine na univerzitetu u Hamburgu ustanovili smo kurs Ratni zločini, genocid i sjećanja, zajedno s profesorom Riedesserom. Ni Dan Bar-On ni profesor Riedesser više nisu živi, ali kurs je postigao neke rezultate i ostvario neke utjecaje. A o tome možete i sami saznati više.

Mislim da je učiti vrlo važno, a posebno za preživjele i sve posredne žrtve genocida u Srebrenici, i uspostaviti jednu novu kulturu, kakvu do sada nismo imali.

Ponavljam, uloga MKSJ, sa svim njegovim greškama – a o tome možemo organizovati deset, stotinu konferencija – vrlo je važna. Duboko vjerujem da bez MKSJ, 1993. godine, a ne danas – vrijeme je vrlo važno, kairos je vrlo važan; Grci su imali dvije riječi za vrijeme: kairos i chronos, kairos označava vrijeme kada se nešto mora učiniti u pravi trenutak. I za nas je tad bio kairos da razgovaramo o tome, da prikupimo dokaze, uz sve prepreke, ali ne želim otvarati to pitanje, jer nemamo vremena. Da se to nadiđe – to je nova kultura. I da se kaže: 'Da, za mene je to bolno. Za mene je to bolno i želim o tome razgovarati. Želim znati i želim razumjeti.'

Prvi nivo procesa nadilaženja, psihološkog i emotivnog, upravo je ono što mi sad radimo – slušati i prikupiti dokaze o nasilnim djelima koja su dio našeg života danas. Ovo je prvi nivo i vrlo je važno znati činjenice, imati dokaze i utvrditi šta se zapravo dogodilo s mojom porodicom, sa zajednicom, s mojim selom, s ljudima koji su dio mog života, ili s društvima – na mikro i makro nivou. Drugi je korak da nasilne događaje, traumatske događaje, individualne ili kolektivne, moramo staviti u okvir: istorijski, vjerski, etički, moralni ili emocionalni. Uz okvir, ovo razumijevanje možemo primijeniti. Najprije imamo informaciju, nakon toga imamo znanje a onda imamo razumijevanje. Bez okvira, bez konteksta, vrlo je problematično definisati gdje idemo.

Treći nivo je vrlo jaka emotivna reakcija. Četvrti nivo je vrlo jaka kontra-emotivna reakcija s druge strane, recimo u sukobu. A peti nivo, onaj koji ja želim, onaj je koji će ovo društvo, ova postgenocidna regija, jednom dostići. To je vrijeme kada bismo mogli da se izbavimo od bola, ili događaja i osoba koje su prouzrokovali naše boli i naše traume. Ovo je, ukratko, model kako da se nadiđe trauma, posebno u ovom regionu. U prvom dijelu sam pomenula da ova regija već vijekovima nije nadišla traumu, kroz kulturu ćutanja u kulturu laganja i manipulacije. Mislim da je to izuzetno važno.

Nemam mnogo vremena, imam ga manje nego u prvom dijelu, ali željela bih otvoriti pitanje pomirenja. Mislim da sada živimo u sredini – govorim više o vama, narednoj generaciji – u kojoj svi koriste ovu riječ: pomirenje, bez obzira na to da li razumiju šta to znači, i ponekad je zloupotrebljavajući da bi manipulisali ljudima... Pomirenje nije pojam iz diskursa društvenih nauka. Pomirenje je riječ religijskog diskursa. Pomirenje je pojam iz religioznog diskursa koji koriste društvene nauke, a još više politika, politika svakodnevnog života. Ono što je malo teže shvatiti jest da pomirenje postoji samo u hrišćanstvu: kod katolika, protestanata i pravoslavaca. Pomirenje kao riječ ne postoji u islamu i judaizmu. Pomenula sam genocid u Guatemali nad Majama i pomenula sam genocid u Kambodži nad Kmerima. U njihovim jezicima riječ pomirenje ne postoji. Oni koriste riječ ozdravljenje. Ozdravljenje kroz saznanje što se dogodilo, i ozdravljenje kroz srce. Jezik Kmera i jezik Maja totalno su različiti jezici, ali ova praksa je slična. Genocid kao društvena praksa kreira nove kategorije, nove riječi, a i vi to znate.

Komisija za istinu i pomirenje u Južnoj Africi bila je moguća zbog velikog vođe, Nelsona Mandele, kao i već spomenutog tužioca i sudije Goldstonea. Bojim se da mi u ovom trenutku nemamo takve vođe ili ih ja možda ne mogu vidjeti, jer je gotovo ista politička elita i sada na najvišim pozicijama, ako ne i isti ljudi s istom ideologijom. Vaša generacija ima vrlo teško naslijeđe. Istinski vam želim da ovu dugu traumu nadiđete i da pronađete način ozdravljenja.

Želim podijeliti s vama i jedno pozitivno iskustvo, svoje iskustvo. Rekla sam vam da sam ja iz Vojvodine. Tamo sam rođena i deklarišem se kao Vojvođanka. Od zadnjeg popisa stanovništva, oko 40.000 nas predstavljamo novu kategoriju stvarnosti. Pri popisu stanovništva oko 40.000 nas deklarisali smo se kao Vojvođani.

Želim podijeliti s vama nešto veoma važno. U procesu ozdravljenja, mislim, važno je znati da je nas 200.000 otišlo jer nismo željeli da se naši potencijali koriste za nasilje i ubijanje naših bivših zemljaka. Mi smo bili građani iste države. Nas 200.000 – ne nas 20. Raphael Lemkin, otac Konvencije o genocidu, rekao je: 'Brojevi su itekeko važni.' To znači da je tako mnogo ljudi – ne samo dvadeset, ne trideset – to je takođe veoma važno – nego nas 200.000 otišlo i nije se vratilo, da ne bismo učestvovali u onome što smo osjećali da bi se moglo desiti. A nismo znali.

Želim podijeliti s vama jednu istinitu kratku priču. U selu Trešnjevac, selu trešanja; nedaleko od mađarske granice, u maju, kao sada, otprilike početkom maja, već 200 muškaraca iz ovog sela bilo mobilizovano za rat u Bosni. Oni su bili mobilizovani, a šest žena, neorganizovanih i bez plana, iz lokalne ambulante i lokalnog dječjeg vrtića, zaustavile su autobuse i ti ljudi nisu bili poslani u rat u Bosnu, u Sarajevo, u Goražde, u Srebrenicu niti bilo gdje drugo. Bilo bi lijepo kad bih svoj govor mogla završiti pričom o hrabrim ženama i muškaracima koji tamo nisu željeli ići. Ali u roku od nekoliko sati selo Trešnjevac se našlo pod opsadom, naredna tri mjeseca okruženo s 92 vojna tenka. Jer oni su bili toliko uplašeni, taj vrh, politička i vojna elita, uplašeni ovog pokreta dezertiranja rođenog u ovom selu. Mnogi su se od tih dezertera našli u zatvoru, nakon vojnih suđenja, neki su izvršili samoubistva; velika većina je otišla. I u ovom dezerterskom pokretu u Vojvodini ja vidim zrno nade da biste nam mogli vjerovati – da vas nećemo ponovo izdati. A po meni je to bolje od pomirenja. Moramo stvoriti atmosferu u kojoj nam opet možete vjerovati, dokazati da vas nećemo uvijek iznova izdavati. I zato vam danas poručujem: da razmišljate, vjerujete, slušate i razgovarate. Hvala.

Janja Beč-Neumann, Njemačka i Vojvodina-Srbija
Janja Beč-Neumann, Njemačka i Vojvodina-Srbija, rođena u kući na Dunavu u Zemunu / Semlinu. Diplomirala tehnologiju na Univerzitetu u Beogradu; doktorirala sociologiju na Sveučilištu u Zagrebu, univerzitetu Cambridge i ILO-International Labor Organization. Od 1991. godine antiratna aktivistkinja, a od 1994. godine istraživačica genocida, spisateljica i profesorica. Zajedno sa: Dan Bar-On, univerzitet David Ben Gurion, Beer Shevai Peter Riedesser, univerzitet u Hamburgu, autorka je isuosnivačica postdiplomskog tečaja Ratnizločini, genocid i sjećanja; korijeni zla: želim razumjeti / War Crimes, Genocide and Memories: The Roots of Evil, I want to Understand, prvog takvog tečaja u postgenocidnim društvima bivše Jugoslavije; Univerzitet u Sarajevu (2002.-2007.), IUC-Inter University Centre, Dubrovnik (2003.-2008.), univerzitet u Hamburgu (2005.-2006.). Zajedno sa Ženama u crnom, autorka je i suosnivačica seminara Škola Sophie Scholl–mi nećemo da ćutimo (Beograd, 2012.)

Knjige: Zašto ratovi u Jugoslaviji? (1993.), Pucanje duše(1997.), Sewing up the Blue(2002.), Arhipelag Atlantida (2004.), Pomračenje u podne: ratni zločini, genocid i sećanja(2007), Talks with Richard Goldstone / Razgovori s Richardom Goldstoneom (2007), Talks with Luis Moreno Ocampo / Razgovori s Luisom Morenom Ocampom(2008.) La Destruccion del Alma(2013.)
Nominovana za Nobelovu nagradu za mir (2005.); nominovana za Nagradu za mir koju dodjeljuju Friedenspreis des Deutschen Buchhandels, njemački zdavači i knjižari (2014.); nominovana za nagradu Raphael Lemkin (2015.). Godine 2005. proglašena počasnom građankom opštine Ključ.