EDUKACIJSKI PAKET - ŠKOLA ZNANJA - SREBRENICA - MAPIRANJE GENOCIDA I POST-GENOCIDNO DRUŠTVO
28. maj 2015. Sarajevo, BiH - Galerija 11/07/95

Srebrenica - Mapiranje genocida

Dr. Janja Beč-Neumann

sociologinja, istraživačica genocida, spisateljica i predavačica

TRANSKRIPT

Vrlo sam sretna što su ovdje i mnogi, danas možda i nevidljivi, članovi nove generacije – djeca rata i djeca ove strašne boli i zločina koji se ovdje dogodio. To znači da će se možda održati kontinuitet nećutanja nakon ove duboke traume genocida.
Sad bih počela s nekoliko vrlo kratkih ali važnih rečenica. Rečenica koje uokviruju ono što smo danas saznali o događajima u Srebrenici u julu 1995. Kad držim predavanja, uvijek počinjem rečenicom: 'Najstrašniji oblik nasilja', jer ovdje je riječ o nasilju, 'jest siromaštvo'. Ovo je, prije mnogo godina, rekao Mahatma Gandhi. Nastavljam s ABC genocida:

a) Genocid je zločin države i državnih institucija i resursa. Na prvom mjestu, na osnovi monopola na nasilje, to znači vojsku, policiju i paravojne trupe.

b) Negiranje genocida u postgenocidnom periodu. Negiranje genocida je strategija države.

c) Genocid nije događaj. Genocid je proces s tri glavne faze: predgenocid, genocid i postgenocid.

Sigurna sam da se sada, dvadeset godina nakon Srebrenice, u ovom postgenocidnom periodu suočavamo s genocidom kao važnim dijelom našeg identiteta i s genocidom kao društvenom praksom u ovoj regiji. A ovo je izuzetno važno.
U posljednjih pet ili deset godina ovog postgenocidnog perioda dodala sam i d) te ubrzo mogla reći da se sada moramo fokusirati na praćenje novčanog toka da bismo shvatili ko je imao koristi od rata i genocida koji se dogodio za vrijeme rata, mislim, ratova.

Ja ću sada početi optužnicom koju je potpisao glavni tužilac, prvi glavni tužilac Haškog tribunala, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Veoma je važno da je optužnica potpisana 25. jula 1995. godine, nekoliko dana nakon masakra. Prvi glavni tužilac, Richard Goldstone, koji je bio glavni tužilac u Hagu, bio je u isto vrijeme sudija u Ustavnom sudu u Južnoj Africi i dobar prijatelj Nelsona Mandele. A takvim ljudima trebamo vjerovati. Nekoliko dana nakon masakra on je potpisao optužnicu i ja ću vam sada reći kratki, po meni ključni dio optužnice. Optužnica ima mnogo stranica, to je zvaničan dokument i znate da to znači da sadrži mnogo riječi, objašnjenja, dokaza itd. U ovoj optužnici, dio 1, tačke 1 i 2, kaže se da su: 'Ratko Mladić i Radovan Karadžić, od aprila 1992. godine na području Republike Bosne i Hercegovine, svojim djelima i propustima, počinili genocid.' I vrlo je važno znati da je ova optužnica potpisana odmah nakon Srebrenice. Danas ćemo intervju s njim vidjeti snimljen, jer on nije mogao doći iz Južne Afrike. Mislim da je izuzetno važno, posebno za buduće generacije, ako želimo da shvate i da ne vide sve crno-bijelo, da je neko poput njega potpisao optužnicu nekoliko dana nakon samog događaja. Ja nisam pravnica, ja sam sociologinja i psihologinja – nakon svog života u kojem sam bila inžinjerka. Vrlo je važno shvatiti da je izuzetno teško otvoriti slučaj na osnovu ove optužnice. Genocid je zločin nad zločinima. On je u tome uspio, ali  nije se radilo samo o njemu. Nije ovo bajka. Potrebni su dokazi. Trebate izvrsne istražitelje koji će pronaći dokaze za taj slučaj. Možda to nije uobičajeno. Jean Rene Ruez je danas ovdje – ni njega nikad nisam upoznala – ali on je moj heroj jer znam koliko je teško otvoriti slučaj kad je u pitanju genocid, i da je još teže pronaći dokaze. Možete otvoriti slučaj genocida, ali je daleko teže pronaći dokaze. Mislim da bez istražitelja kao što je on, u Srebrenici nikad ne bismo imali slučaj genocida; to bi onda bio slučaj zločina protiv čovječnosti, ili ratnog zločina i sl. Mislim da je vrlo važno razumjeti složenost ovog slučaja.

Sad bih vam htjela reći nešto što možda ne znate, ili niste imali priliku saznati. Spomenula sam da se u ovoj optužnici navodi „od aprila 1992.” Ne samo u Srebrenici. I ovo je četvrta tačka, tačka d) genocida – da je genocid proces. Nakon toga, nakon teškog i napornog rada, danas postoje presude za genocid u još sedam bosanskih opština: Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Zvornik, Vlasenica i Višegrad. Srebrenica se, kako ja to razumijem, nije mogla desiti u nekoliko mjeseci. Potrebno je vrijeme i prostor. A to je važno ako želite shvatiti kako je to bilo moguće, ako želite spriječiti, ako želite stvoriti novu kulturu otpora, novu kulturu koja bi mogla razumjeti da se s vremenom to možda može opet dogoditi.
Želim samo reći kako je Richard Goldstone bio izabran za prvog glavnog tužioca, jer takve detalje nije lako pronaći. Tribunal je, recimo, stvoren nakon što je mnogo pojedinaca i nevladinih organizacija prisutnih ovdje u Bosni u aprilu, maju 1992. godine, u ljeto 1992. godine, u prvom periodu događanja najstrašnijih zločina, izvršilo vrlo snažan pritisak na međunarodnu zajednicu, da interveniše. Govorimo o vojnoj intervenciji. Koja se nije dogodila, a to je tema sljedećeg javnog predavanja. Nakon toga je počelo trgovanje. Iz ovog pritiska odozdo, to je bio pritisak odozdo prema gore, oni su pokušali stvoriti nešto, napraviti kompromis, uraditi nešto ne čineći ništa.   Dakle, odlučili su da stvore Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Samo bih  vas podsetila da je to bio prvi Međunarodni krivični sud u istoriji koji nije bio vojni sud. Nakon Holokausta smo imali Tribunal u Nürnbergu ali to je bio vojni tribunal; u Tokiju nakon 1946. godine takođe smo imali vojni tribunal; nakon Prvog svjetskog rata imali smo pokušaje krivičnih vojnih sudova u Leipzigu i Ancari, ali oni nisu uspjeli. To znači da su ljudi po prvi put stvorili nešto, a nisu znali šta da rade s tim. Jer, u početku je to bila trgovina: mir za amnestiju. Oni su obećali bosanskim Srbima, posebno vojnicima, utjeloviteljima nasilja: 'mi ćemo vam dati amnestiju, samo zaustavite to što radite i neka bude mir.' A to je bila trgovina. Četrnaest mjeseci se međunarodna zajednica nije mogla dogovoriti ko će biti glavni tužilac. To je duga priča i još jedno javno predavanje. Nelson Mandela je rekao: 'Ja imam izvrsnog sudiju Ustavnog suda u Južnoj Africi; ima bogato iskustvo s našom situacijom, s aparthejdom itd. Mogao bi biti jako dobar.' Te je, nakon četrnaest mjeseci, Richard Goldstone postao prvi glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Mislim da je vrlo važno, ako želimo da shvatimo takve ekstremne situacije rata, genocida i ratnih zločina, da se zna ko su igrači. Sudija Goldstone je bio jedna od najvažnijih osoba u to vrijeme,  i on je uspostavio sve dobre dijelove Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Htjela sam podijeliti s vama neke stvari koje se, možda, ne mogu naći u knjigama. Ja sam s njim počela raditi 1996. godine, i to je bio najbolji period u mom životu. I želim i vama tu vrstu iskustva, ne mislim na genocid, nego na takve ljude, koji znaju šta su prioriteti, koji znaju šta je dobro a šta loše, šta je zlo a šta nije zlo. Richard Goldstone je sitan, nije fizički impresivan, ali bez njega, mislim, ne bismo mogli imati slučaj genocida. I ovaj slučaj je mogao biti napušten i zaboravljen poput genocida u Kambodži s dva miliona ubijenih, poput genocida u Gvatemali sa 200.000 ubijenih Maja, poput genocida u Argentini sa 60.000 ubijenih. Genocid se desio i u  Ruandi 1994. godine. Bez takvih ljudi imali bismo slučajeve zaboravljnih i napuštenih genocida. To se nije desilo i sada imamo priliku da razgovaramo i pokušamo shvatiti postgenocidno društvo u kojem danas živimo.

Ja ću odgovoriti na mnoga pitanja u drugom dijelu, ali sada ću reći ukratko: postgenocidna društva, poput onog u kojem ste rođeni ili onog u kojem živite u ovoj regiji, jesu društva s iskustvom genocida kao društvene prakse, a ne teorije. Genocid podrazumijeva neposredne i posredne žrtve. I vi ste, takođe, posredne žrtve. Učenjaci s radikalnim odnosom i radikalnim stavovom o ovoj temi – možemo otvoriti ovu raspravu – kažu da je posredna žrtva svako ko vidi emitovanje genocida u Srebrenici, emitovanje genocida u Ruandi. Možemo otvoriti ovo pitanje, ali za nas, ovdje, to je naslijeđe terora i straha, i mi moramo živjeti s tom ostavštinom. Bez razgovora o tome, bez razbijajanja šutnje o tome na mikro i makro nivou, to ne bi bilo moguće, jer ovo područje na kojem smo rođeni i gdje živimo, poput mene u mojim godinama, stoljećima se ne oslobađa trauma. Ovakvi događaji, ovakvi autori, ovakvi istražitelji, ovakvi tužioci, ovakvi studenti – oni otvaraju ove zone tišine, oni razbijaju i lome ovo naše stoljetno naslijeđe tišine. Hvala vam mnogo.

Janja Beč-Neumann, Njemačka i Vojvodina-Srbija
Janja Beč-Neumann, Njemačka i Vojvodina-Srbija, rođena u kući na Dunavu u Zemunu / Semlinu. Diplomirala tehnologiju na Univerzitetu u Beogradu; doktorirala sociologiju na Sveučilištu u Zagrebu, univerzitetu Cambridge i ILO-International Labor Organization. Od 1991. godine antiratna aktivistkinja, a od 1994. godine istraživačica genocida, spisateljica i profesorica. Zajedno sa: Dan Bar-On, univerzitet David Ben Gurion, Beer Shevai Peter Riedesser, univerzitet u Hamburgu, autorka je isuosnivačica postdiplomskog tečaja Ratnizločini, genocid i sjećanja; korijeni zla: želim razumjeti / War Crimes, Genocide and Memories: The Roots of Evil, I want to Understand, prvog takvog tečaja u postgenocidnim društvima bivše Jugoslavije; Univerzitet u Sarajevu (2002.-2007.), IUC-Inter University Centre, Dubrovnik (2003.-2008.), univerzitet u Hamburgu (2005.-2006.). Zajedno sa Ženama u crnom, autorka je i suosnivačica seminara Škola Sophie Scholl–mi nećemo da ćutimo (Beograd, 2012.)

Knjige: Zašto ratovi u Jugoslaviji? (1993.), Pucanje duše(1997.), Sewing up the Blue(2002.), Arhipelag Atlantida (2004.), Pomračenje u podne: ratni zločini, genocid i sećanja(2007), Talks with Richard Goldstone / Razgovori s Richardom Goldstoneom (2007), Talks with Luis Moreno Ocampo / Razgovori s Luisom Morenom Ocampom(2008.) La Destruccion del Alma(2013.)
Nominovana za Nobelovu nagradu za mir (2005.); nominovana za Nagradu za mir koju dodjeljuju Friedenspreis des Deutschen Buchhandels, njemački zdavači i knjižari (2014.); nominovana za nagradu Raphael Lemkin (2015.). Godine 2005. proglašena počasnom građankom opštine Ključ.