EDUKACIJSKI PAKET - ŠKOLA ZNANJA - SREBRENICA - MAPIRANJE GENOCIDA I POST-GENOCIDNO DRUŠTVO
28. maj 2015. Sarajevo, BiH - Galerija 11/07/95

Uloga UN-a

Mr. Hasan Nuhanović

ekspert istraživač, preživjeli iz Srebrenice

TRANSKRIPT

Uvijek mi je problem početi. Zapravo ne znam odakle da počnem. Pošto se moram uklopiti u 15 minuta, nisam ništa zapisivao dok su govorili moji prethodnici jer bih inače imao komentara i na prezentacije i na onaj prvi video. Pozvan sam, međutim, da govorim o ulozi Ujedinjenih nacija. Dvadeset godina nakon srebreničkog genocida ja bih, vjerovatno, stajao pred vama i da moja porodica nije tamo ubijena, zato što sam od 1993. do 1995. godine radio za Ujedinjene nacije. Možda biste me pozvali da govorim o iskustvu lokalca koji je radio za UN, kao nekog ko je bio dio takozvanog lokalno zaposlenog osoblja. Bilo je i drugih mladih ljudi koji su, poput mene, radili kao lokalno osoblje UN-a u Srebrenici od aprila i maja 1993. do jula 1995. godine. Jednog od njih moguće znate s TV-a; zove se Emir Suljagić. Radili smo zajedno dvije godine, jedan do drugog, svaki božji dan, sedam dana sedmično.

Kako sam počeo raditi za UN? Moj je otac bio strastveni pušač i, kad su krajem aprila u Srebrenicu stigli Kanađani, otac me tri dana molio da odem do njih i zatražim im cigaretu za njega. I ja sam bio pušač, ali pušio nisam mjesecima jer je kutija cigareta koštala 150 njemačkih maraka – cigarete su bile samo jedna od mnogih stvari koje si nismo mogli priuštiti. Neću ići u detalje niti navoditi tadašnje cijene prehrambenih proizvoda u Srebrenici, ali prije dolaska UN-a, mi samo što nismo umrli od gladi. Ne samo zato što su Srbi svakodnevno bombardovali to područje i ljudi umirali i od granata i od snajpera; nego mi generalno nismo mogli više izdržati. Ja sam izgubio 25-30 kilograma, moj otac 40. Te, kako rekoh, odem ja da zatražim cigaretu a vojnik na kapiji me upita da li govorim engleski, i ja kažem da znam ponešto – jer sam prije toga proveo tri mjeseca učeći engleski – u najkritičnijem periodu svog života i života desetina hiljada ljudi, dok nam se spremalo istrebljenje, eliminacija, ubistvo – zovite to kako hoćete. Ljudi su se smijali mojoj želji da počnem učiti engleski u Srebrenici krajem 1992. i početkom 1993. godine. A otkud mi ta želja? Bio sam skroz očajan i nisam vidio kraj onoj patnji. Bio sam prilično siguran da ćemo svi izginuti. To sam mislio. Bio sam siguran da nećemo preživjeti, ali pomislio sam: ‘Ako ipak preživim, ni dana neću ostati u Bosni. Ma šta dana – niti sata. Niti jednog jedinog sata.’ Ako rat ikad prestane, ako ikada nastupi mir – jer mi u ono vrijeme nismo mogli čak ni zamisliti da će jednog dana opet biti mir. To je bilo onda. Sad znamo, ali onda nismo mogli zamisliti svjetlo na kraju tunela, toliko je bio dubok naš mrak. U Srebrenici sam počeo učiti engleski iz nekog udžbenika koji sam pronašao u tamošnjem Domu kulture. I tako počnem raditi za Ujedinjene nacije. Počeli smo raditi bez ugovora i volontirali naredna dva, tri, četiri, pet mjeseci… Ugovore smo dobili tek nakon skoro šest mjeseci. Nas nekoliko mladića svakodnevno smo pratili patrole UN-a preko UN-ove zaštićene zone, i od srpskih snaga s one strane te zone razdvajalo nas je, spočetka, samo 13 osmatračnica. Kasnije je taj broj smanjen na osam-devet osmatračnica, što nije predstavljalo neku osobitu razliku. U patrole sam išao s dva ili tri oficira – ne holandska, bilo ih je iz cijelog svijeta – i u tim patrolama su ljudi koji su živjeli oko osmatračnica – ja sam to prevodio – pitali: ‘Šta će biti ako nas Srbi napadnu?’ A posmatrači bi pokazali na nebo govoreći: ‘Dakle, u roku od 5, 10 ili 15 minuta nakon poziva – poziva Ujedinjenih nacija – gore bi se pojavili avioni NATO-a. Doletjeli bi iz NATO-baze u Italiji a tim moćnim mašinama ne treba više od nekoliko minuta da unište napadačke snage na tlu. Znači da ste sigurni. Štite vas Ujedinjene nacije i NATO.’

Ljudi su bili prestravljeni. Preživjeli smo najgore godine svog života. Godine 1992. i sve do aprila 1993. nije bilo UN-a. Florence i drugi govornici dobro su opisali tu situaciju; kako smo uopšte mogli preživjeti prve ratne godine, prije nego što su Ujedinjene nacije konačno poslale 200 Kanađana u Srebrenicu. Dvije stotine Kanađana. Deset mjeseci kasnije umjesto njih je došlo 600 holandskih vojnika. Pa kako je izgledao život unutar zone koju je štitio UN? Eto, zaustavljeno je masovno ubijanje. Osjetila se razlika nakon što su usvojene one dvije rezolucije u New Yorku. Ljudi su i dalje umirali, ali ni stoti dio, ni hiljaditi dio kao ranije. Oko zaštićene zone UN-a ljudi su i dalje svakog mjeseca ginuli od snajpera, svakih deset dana bi neko bio ubijen, nekoliko ljudi mjesečno. Ali broj poginulih je bio neuporedivo manji nego ranije. A hrana se dostavljala tri puta sedmično. Svake sedmice je dolazilo otprilike deset-petnaest velikih, ogromnih kamiona. A to je po procjeni UNHCR-a; toliko je hrane bilo potrebno za 42.000 ljudi u Srebrenici. To je službena procjena broja ljudi – 42.000 ljudi u okviru te zaštićene zone UN-a. A ovo je indikator koji govori koliko je hrane bilo potrebno i prije nego što nam je UN počeo slati hranu. Ne znam da iko može zaista opisati život u Srebrenici prije dolaska UN-a, ali ja sam to pokušao u knjizi “Zbijeg”, dovršenoj prije nekoliko godina. Hodajući ulicama Srebrenice, a nakon patroliranja cijelim područjem s onim vojnim posmatračima UN-a, vraćali smo se u Srebrenicu i ja sam prolazeći ulicama viđao NATO-ve avione kako nadlijeću – ne svaki dan, ali svake sedmice, svakih deset dana. Čak smo naučili da te avione razlikujemo po vrsti. Čuli smo da se neki zovu A10, to su bili razbijači tenkova, uništivači tenkova. Objašnjavali smo kako bi ovi uništivači tenkova tenkove uništili kao ništa, laserski vođenom municijom itd. Hodate tako ulicama Srebrenice i srećete one Kanađene koji su tu ostavljeni, njih dvije stotine. Bili su to očvrsli, iskusni vojnici. Kad su došli Holanđani, s njima su došli i snježno bijeli oklopni transporeri sa znakovima UN-a. Činilo se da će vam, ako dotaknete te transportere, na prstima ostati boja. Sve novo novcato. Holanđani su u Srebrenicu poslali potpuno nove jedinice i opremu. Shvatio sam da su Holanđani, uz Crnogorce, valjda najkršnija nacija na svijetu. Po ulicama Srebrenice smo počeli sretati po pet-šest kršnih Holanđana koji su u rukama nosili mitraljeze, a na glavi Ray-Ban naočale… Svi su izgledali kao Rambo na ulicama Srebrenice. Opasni momci u masi dezorijentiranih izbjeglica.

Moram objasniti kako smo živjeli u zaštićenoj zoni UN-a prije nego što su Srbi krenuli u taj napad u julu 1995. Sve je djelovalo prilično nadrealno. Kao da smo živjeli pod staklenim zvonom. Postojala je neka vrsta nevidljivog zida, ali taj nevidljivi zid je zapravo dolazio iz statusa zaštićene zone UN-a. To je bilo ono najvažnije. Nije se radilo ni o broju UN-ovih vojnika ni o broju aviona UN-a, pardon – aviona koje je NATO stavio na raspolaganje da na poziv Ujedninjenih nacija zaštiti zonu pod zaštitom UN-a. Radilo se o samom statusu. Ako imate Ujedinjene nacije s 193 zemlje članice, države, mi smo imali osjećaj da nas zapravo 193 države na svijetu podržavaju i štite. Nismo vjerovali da se zastava Ujedinjenih nacija tek tako vijori nad bazom UN-a u Potočarima. Ovdje vidite sliku – piše ‘Ujedinjeno ništa’. Mi nismo smatrali da je ono bilo ‘Ujedinjeno ništa’. Mi smo bili uvjereni da su oni ljudi došli da nas spase. U tome nije bilo ništa smiješno. To je bilo pitanje života i smrti. Između nas i Srba stajali su samo oni. Ništa drugo. Međutim, vratio bih se samo na video koji smo vidjeli na početku: u videu se ne spominje ili, recimo, u tom videu izgleda kao da su Holanđani nekako branili Srebrenicu. Holanđani nisu ispalili niti jedan jedini metak na napadačke srpske snage. To piše u UN-ovom Izvještaju o Srebrenici. Taj napad je trajao šest dana a jedini koji su grad pokušali odbraniti bili su hrabri bosanski momci koji su se opet prihvatili oružja. Napad je trajao šest dana. Jedna se stvar često zaboravlja. Neću ovdje pominjati imena svih onih koji su me tokom ovih dvadeset godina pitali: ‘Kako niste duže izdržali? Zašto se niste borili svim sredstvima?’ Ali razmislimo o ovome: borbe su trajale šest dana; dakle, borite se pa se ispostavi da zaštićenu zonu UN-a nije moguće odbraniti i da je morate napustiti… Kako da se probijete onih 100 kilometara do Tuzle ako ostanete bez municije? Znači, nama nije bilo moguće odbraniti Srebrenicu. Bilo je samo pitanje dana, sata i minuta kad će Srebrenica pasti Srbima u ruke ukoliko NATO i Ujedinjene nacije ne urade svoj posao. To im je bio zadatak. Zato je UN bio plaćen. Ne mislim ovdje na organizaciju kao takvu, ili na zastavu – nego na ljude koji su tu bili da rade svoj posao, onaj za koji su bili jako dobro plaćeni.

Ali mislim da sam ovdje u stvari pozvan da pričam o događanjima u Potočarima, a za to mi je ostalo još samo nekoliko minuta. Dakle, nakon pada Srebrenice, u Potočare stiže masa od 25.000 izbjeglica. Kako je viđeno u prvom videu, Holanđani su dozvolili da 5.000 izjeglica uđe u bazu a 20.000 ih je moralo ostati vani. To je prvi momenat u kojem Holanđani, a ne Srbi, odlučuju koliko će ljudi ući u bazu a koliko ljudi neće ući u bazu. To je odluka koju donose Ujedinjene nacije, Holanđani, ne Srbi. Tog dana Srba nije bilo u Potočarima. Ovo se desilo 11. jula. Srbi su došli sutradan. Sad moram reći nešto izuzetno važno. Kao što su već rekle Florence i Janja Beč – govoreći o tribunalima za ratne zločine počinjene u Prvom i Drugom svjetskom ratu, o Nürnberškom procesu – u radu MKSJ-a, u načinu na koji je međunarodna zajednica pokušala – ja ne bih rekao pokušala ali neka bude da je pokušala – spriječiti genocid, po mnogo čemu su postavljeni presedani u načinu na koji je međunarodna zajednica tretirala rat u Bosni. Jedan od presedana u ovom slučaju, rekao bih, u smislu počinjenog genocida, ono je što ja nazivam “treći elemenat”. Taj treći element u ovom genocidu bile su Ujedinjene nacije. Obično u genocidu imate izvršitelja i žrtvu. Obično. U situaciji koju vam pokazujem ovom prezentacijom, na ovim fotografijama, imate i treći elemenat. Taj treći elemenat bio je aktivan učesnik događaja koje ću sad opisati. I sad vam je jasno da su Holanđani pustili 5.000 ljudi da uđu u bazu, a da je ispred baze ostalo 20.000 ljudi, uprkos činjenici da je u bazi UN-a bilo toliko slobodnog prostora, i da je prostor UN-ove baze predstavljao jedini siguran prostor na čitavoj zaštićenoj zoni UN-a. Dakle, zašto Holađani ne bi tom narodu dopustili da se tamo smjesti? Za sve ove zapise nemamo vremena. Ali ima, na primjer, i jedan zapis o tome šta je 11. jula svom osoblju rekao Akashi, vrhovni UN-ov lik u Zagrebu. UN u Zagrebu 11. jula zna da je Srebrenica upravo pala. A šta Akashi izjavljuje? Po zabilješkama čovjeka koji se zove Anthony Banbury, Akashi izjavljuje: ‘Treba iskoristiti ovaj razvoj događaja. Racionalizacija snaga angažovanih na terenu koju već dugo priželjkujemo’; Florence je to isto rekla i za Žepu i Goražde. Što znači da su 11. jula 1995. godine oni otpisali i ove dvije enklave. Što se ticalo UN-a, i druge dvije enklave mogu pasti. ‘Mediji će biti veliki izazov. I najmanji znak napuštanja enklava biće teško prihvaćen. Kako proturiti novu politiku?’ Koliko ja to vidim, ovo je bila jedina Akashijeva briga. A ne to šta će se desiti onom silnom narodu.

Takva je bila situacija kad su Srbi 12. jula stigli iz dva pravca. Jasno vam je da je situacija bila bitno drugačija za ljude u bazi, i za one izvan baze. Neuporedivo drugačija. Ljudi unutar baze smatrali su se sretnicima. 'Ovo sve nije kako treba, ali kad smo se već našli unutra', mislili su ljudi, 'šta ćeš, nama se posrećilo'. A oni koji su morali ostati van baze nisu imali sreće. Gledam svog prijatelja, Jeana Renea Rueza… proveli smo zajedno dosta vremena tokom 1996. i 1997. i 1998. godine, sve do tvog odlaska… I znam kako si ozbiljno shvatio svoj posao, i kako ti je sve to utjecalo i na zdravlje; a sjećaš se da sam ti o svemu ovome pričao… Ali sa stanovišta MKSJ prioritet je bila istraga srpskih ratnih zločinaca koji su počinili genocid. Nije dolazilo u obzir istraživanje djelovanja Ujedinjenih nacija ili Holanđana. I to je bio službeni stav. Ovu vrstu informacija dobio sam zvanično, od osobe na vrhu – u to vrijeme sam razgovarao s Carlom Del Ponte, išao sam u njenu kancelariju i rekla nam je da MKSJ nikad neće istraživati holandske vojnike ni oficire odgovorne za ono o čemu govorim i što vam sad pokazujem na ovim slikama. Ono što mi je zauvijek obilježilo život. Dakle, 13. jula 1995. godine Holanđani svim izbjeglicama koji su se našli u bazi, unutar kruga fabrike, naređuju da izađu. Holanđani ovim ljudima nisu rekli ništa osim toga. Samo su im rekli da izađu. Holanđani su ove ljude ispratili do glavne kapije. Nisu to Srbi učinili. Ne zaboravite ono što pokušavam da vam kažem. Mnogi ni ne znaju da Mladić nikad nije nogom kročio u UN-ovu bazu u Potočarima. Nikada. U jednom momentu je u bazu ušlo pet ili šest srpskih vojnika da provjere koliko je izbjeglica ostalo unutra. Rekli su da se žele uvjeriti da unutra nema naoružanih vojnika, vojnika bosanske armije. Uvjerili su se i otišli. Dakle, sve što se nadalje dešavalo unutar baze UN-a bila je odluka Holanđana i Ujedinjenih nacija. Rasporedivši  svoje vojnike u špalir sve do glavne kapije, Holanđani se se pobrinuli da sve izbjeglice, u koloni jedan po jedan, izađu iz baze UN-a. Holanđani ili Ujedinjene nacije direktno su učestvovali,  zapravo sami su proveli ovo protjerivanje ili istjerivanje osoba iz baze, kao da je ta baza bila vlasništvo Holanđana ili UN-a. Niko nije imao više prava da ostane u toj bazi od samih Bošnjaka; ko je mogao imati više prava od njih? Zaštićena zona UN-a oformljena je za nas, a ne za Holanđane ili za UN. Holanđani su, ili UN, dakle, izbacili ljude iz zadnjeg utočišta koje im je preostalo u području koje štiti UN. Izbacili su ih, poslali ih vani – i sve se to dešavalo ispod dvije zastave koje su se vijorile na najvišoj zgradi – zastave UN-a i zastave Holandije. Ljudi su išetali pravo u smrt, kao što znate, a u Potočarima se tad našlo ukupno 2.000 muškaraca i dječaka, što u bazi što izvan nje. I ovo se takođe često zaboravlja: da je oko 25% žrtava srebreničkog genocida odvedeno iz Potočara. Kažem ovo u kontekstu poricanja genocida, jer sam nedavno na FTV-u gledao program u kojem jedan ozbiljni i ugledni srpski istoričar poriče genocid, i kaže da je kolona muškaraca i dječaka bila legitimna meta Vojske RS, ali neću sad o tome raspravljati. A i to se može, valjda, ne znam. Neću raspravljati o tome da li je ta kolona bila legitimna meta. Naravno, oni su te ljude uhapsili, vezali im ruke i ubili ih u masovnim pogubljenjima, ali niko od tih srpskih ekperata iz Beograda ili iz Banje Luke nikad ne pominje činjenicu da je u Potočarima bilo 2.000 muškaraca i dječaka. I svi su oni odvedeni i ubijeni. Volio bih čuti njihovo mišljenje u tom kontekstu, kako bi oni pokušali opravdati taj dio priče o srebreničkom genocidu. Ja sam preživio situaciju u Potočarima, nisam kolonu, taj marš smrti, pa o tome ne mogu govoriti.

Ovo je posljednji slajd. Govorio sam duže od predviđenog, ali ovo je zadnja slika. Imam ih još mnogo ali nažalost nemamo vremena. O ovome niko nikad nije govorio nakon što je u BiH konačno došlo 60.000 internacionalnih vojnika, ovog puta pod zastavom NATO-a, i ove snage raspoređene po čitaovj zemlji. Pokušao sam skrenuti pažnju na ovaj problem prije 10-15 godina. Uspio sam 2002. ili 2001. sa Ženama Srebrenice organizovati protest ispred glavne američke vojne baze u Tuzli. Pogledajte na mapi raspored međunarodnih trupa nakon što je potpisan Daytonski sporazum. U Istočnoj Bosni, direktno pogođenoj srebreničkim genocidom, ne postoji niti jedna jedina stalna instalacija, nijedna vojna baza trupa NATO-a, SFOR-a ili IFOR-a. Kako se pobogu očekivalo da se Bošnjaci vrate svojim kućama, oni koji su preživjeli i u tom trenutku bili koncentrisani u Federaciji, u srednjoj Bosni, a koji su ionako razmišljali o iseljenju u SAD ili zapadnu Evropu. Šta drugo da urade? Genocid se dakle nastavio i na ovaj način. Da imamo vremena pokazao bih vam mapu svijeta na kojoj se vidi gdje sve žive Bošnjaci, na četiri kontinenta. Samo u St. Louisu ima 50.000 Bošnjaka – što je najveća zajednica Bošnjaka, koji uključuju i one iz Podrinja. U St. Louisu u Americi. Pedeset hiljada Bošnjaka. Masovne grobnice o kojima je govorio Jean Rene sve su bile u američkom sektoru, a blizu Srebrenice ustanovljena je samo jedna američka baza, i to samo na dvije godine. Tad je i počeo povratak Bošnjaka u tu regiju. Kad su počeli ratovi u Afganistanu i Iraku, američki predsjednik Bush povukao je američke trupe iz Bosne i nakon toga u Istočnoj Bosni nikad više nije bilo međunarodnog prisustva u toj formi. Hvala.

Hasan Nuhanović, Bosna i Hercegovina
Rođen 1968. godine u Zvorniku. Studij na Mašinskom fakultetu u Sarajevu prekida zbog rata u BiH, te diplomira 2008. godine. Na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS) magistrira iz oblasti međunarodnih i javnih odnosa 2014. godine. Trenutno radi kao savjetnik za Memorijalni centar Srebrenica – Potočari. Aktivan je član udruženja porodica žrtava genocida u Srebrenici. Objavio je brojne članke na temu genocida u Srebrenici te učestvovao u brojnim konferencijama o istoj i srodnim temama.

Knjige: u julu 2005. godine objavljuje Izvještaj / knjigu o ulozi međunarodne zajednice u događanjima oko pada Srebrenice „zaštićene zone UN-a”: Pod zastavom UN-a; međunarodna zajednica i genocid u Srebrenici. Oktobra 2012. godine objavljuje Zbijeg, memoarski roman o genocide vršenom nad bošnjačkim stanovništvom istočne Bosne tokom 1992. i 1993. godine.