EDUKACIJSKI PAKET - ŠKOLA ZNANJA - SREBRENICA - MAPIRANJE GENOCIDA I POST-GENOCIDNO DRUŠTVO
28. maj 2015. Sarajevo, BiH - Galerija 11/07/95

Međunarodna zajednica i Srebrenica

Florence Hartmann

autorka i nezavisni istraživač

TRANSKRIPT

Tema o kojem želim govoriti - međunarodna zajednica, biće lakša za razumjeti nakon prezentacije Roberta Donie. To je takođe, na neki način, big picture, nakon prezentacije Jean Rene Rueza.

U principu, govoriću o vremenu prije pada Srebrenice.

Za međunarodnu zajednicu razlog pada Srebrenice je sljepoća visokih dužnosnika Ujedinjenih nacija, koja je uzrokovala inertnost sistema zaštite enklave i time i njen pad. Na taj način međunarodna zajednica je sažela razloge pada Srebrenice.

U izvještaju UN-a, objavljenom 1999. godine, napisano je, citiram: "logična posljedica nefunkcionisanja snaga UN-a, strukturalna manjkavost njihovog mandata i definicije «sigurne zone», kao i nedostaci i greške pojedinaca u okviru vojnog lanca UN-a, uzrokovali su pad enklave."

Čitajući ovu konstataciju, primjetno je da u konačnici postoji nelagoda, da se međunarodna zajednica možda nije trebala angažovati u zaštiti enklava, naročito Srebrenice, ali i najizoliranijih enklava kakve su bile Srebrenica, Žepa i Goražde u dolini Drine, jer su bile najranjivije. Historija zaštite tih malih enklava, — bilo je šest sigurnih zona od kojih ove tri na istoku —, počela je vrlo loše.

Rezolucijom 819, izglasanoj 16. aprila 1993, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija proglašava najprije Srebrenicu sigurnom zonom. U tom trenutku, međunarodna zajednica reaguje u žurbi i ambivalentno, pod pritiskom javnog mnijenja koje traži da se zaustave zločini u bivšoj Jugoslaviji, naročito u Bosni i Hercegovini, koji su počeli godinu dana ranije, 1992.godine.

Tokom procesa pripreme definitivnog teksta Rezolucije 819 vezano za Srebrenicu bilo je dosta pregovora, što je uobičajno za sve rezolucije. Velika rasprava vođena je oko terminologije, odnosno da li izabrati pojam «protected area», zaštićeno područje- koristim termin na engleskom, kao legalno referentan pojam. Ili pak, pojam «safe area», sigurna zona, što uključuje manje zakonskih obaveza. Na kraju će biti prihvaćen pojam «sigurna zona».

U takvim okolnostima, 1993. godine, usvojena je Rezolucija 819. Srpske snage u Bosni pokušavaju da zauzmu Srebrenicu. Međutim, ova teritorija pod opsadom u dolini rijeke Drine spašena  je u zadnjem trenutku, intervencijom generala Philippa Morillona, šefa mirovnih snaga u Bosni i Hercegovini u to vrijeme. Ovo rezimiram, jer je dosta kompliciranije, ali u suštini je to. U posjeti enklavi 1993. godine, on obećava da stanovništvo neće biti napušteno. Zašto to radi? Enklava Srebrenica je bila mnogo šira nego Srebrenica 1995.godine. Tu je i Konjević Polje, zatim nekoliko mjesta koja su prikazana ovdje, i koji su u to vrijeme, 1993, bili pod ofanzivom srpskih snaga,  usljed čega je enklava znatno smanjena.
Morillon u martu dolazi u Srebrenicu. Cerska, Konjević Polje, su već bile pale.
General Morillon lično preuzima inicijativu i daje obećanje. Nije bilo 15 000 telefonskih poziva, tako da je to individualna  inicijativa, recimo. Slike generala Morillona u Srebrenici obilaze svijet. U to vrijeme još postoji taj «CNN efekt» kako ga nazivaju Amerikanci, odnosno Pentagon. Tada smo još u vremenu 90-tih godina kada mediji na neki način kreiraju politiku, putem emocija, informacija i reakcija javnog mnjenja. Međunarodna zajednica, pod takvim uticajem, nalazi se pomalo u obavezi da hitno odgovori na neki način. Odgovor neće biti vojni, već takav da se zaštiti srebrenička enklava.

Tako je odlučeno i zbog toga što je jedna misija dobila mandat od strane Vijeća sigurnosti da na licu mjesta napravi procjenu situacije. Još je uvijek ’93 godina. Rezolucija je usvojena u aprilu. Članovi te misije, u svom izvještaju koriste terminologiju «usporeni genocid se upravo odvija u regiji». Dakle, ako vojska u bosanskih Srba nastavi svoju ofanzivu, to bi moglo proizvesti ogromnu humanitarnu krizu.

Diego Arria, jedan od poznatih članova, ambasador Venecuele pred Vijećem sigurnosti, svjedočio je u više navrata pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Izvještaj ove misije ukazuje na strah od krvoprolića ako srpske snage zauzmu enklavu.

Mora se reći da je Srebrenica, kao što je rekao Robert Donia, od početka rata bila cilj srpskih nacionalista. Kontrola doline rijeke Drine, širokog koridora bio je jedan od strateških ciljeva. U dokumentima i presretnutim razgovorima stoji, i to na zahtjev beogradskog režima, Miloševića, da se uspostavi koridor od 50 kilometara s druge strane Drine kako bi se Drina izbrisala  kao granica.

Proces etničkog čišćenja odvija se od početka rata, od proljeća ‘92. Veliki dio ove teritorije očišćen je od njenog nesrpskog stanovništva, uglavnom Bošnjaka ili slavenskih Muslimana, te je taj cilj ostvaren. Na stotine hiljada ljudi je deportovano iz istočne Bosne, dolinom rijeke Drine. Oko 20 000 ljudi je ubijeno u to vrijeme u munjevitom etničkom čišćenju, već u prvim mjesecima rata. Ostaju samo tri džepa u kojima se sklonulo preživjelo bošnjacko stanovnistvo, oko Srebrenice, Žepe i Goražda.

Dakle, 16. aprila 1993. godine, velike sile nemaju drugog izbora nego da obećaju da će zaštiti preživjelo stanovništvo, kako ga možemo nazvati. Važno je navesti presretnute telefonske razgovore, ne znam od kada su poznati javnosti, ali su bili u svakom slučaju od decembra 2014. godine, od suđenja Mladiću. Možda su bili korišteni i ranije, ali nisam sigurna. U svakom slučaju, 2014. godine, za vrijeme suđenja, presretnuti telefonski razgovori, koji nisu bili poznati javnosti, otkriveni su na ročištu i pokazali da je Mladić oficirima Drinskog korpusa izdao naređenje da zauzmu Srebrenici i ubiju muškarce, već 16. aprila 1993, istog dana kada su velike sile zasjedale u New Yorku.

To ročište Mladiću bilo je 1. decembra 2014. godine.

Nakon stavljanje Srebrenice pod zaštitu Ujedinjenih nacija, 6. maja 1993, pet drugih enklava su također zaštićene, među njima Žepa i Goražde, u istočnoj Bosni, i mirovne snage su tamo raspoređene.

Rezolucijom 836, od 4. juna 1993, ta zaštita pojačana je ovlaštenjem  za upotrebu sile. U tekstu se navodi "kao odgovor na bombardovanja od bilo koje strane protiv sigurnih zona», svih šest, ne samo Srebrenice, «kao odgovor na bombardovanja, oružane upade, namjerne prepreke unutar tih zona i njihove okoline, slobodu kretanja snaga UN-a», da se u takvim slučajevima može se pozvati NATO.

U aprilu 1994. godine, kada vojska generala Mladića pokušava zauzeti jednu od ovih enklava, Goražde, koja je najveća od tri enklave u dolini rijeke Drine, NATO aktivira zračne napade i zaustavlja napredovanje Mladićevih snaga. Suočeni sa odlučnošću velikih sila, Mladićeve snage odgađaju njegov plan za završetak osvajanja istočne Bosne.

U istom periodu, 1994.godine, Evropljani, Rusi i Amerikanci okupljeni u okviru Kontakt grupe, koja je uspostavljena u to vrijeme, ’94. godine, prestavljaju novi mirovni plan, nakon nekoliko drugih koji nisu realizovani. Za pregovaračkim stolom našao se novi mirovni plan kojim se predlaže očuvanje Bosne i Hercegovine koju susjedi žele uništiti, učiniti da nestane kao država. Dakle, međunarodni stav je da se Bosna i Hercegovina sačuva u svojim međunarodno priznatim granicama iz 1992.godine, sa unutrašnjom podijelom teritorije: 51% teritorije za Bošnjake i bosanske Hrvate zajedno i 49% preostale teritorije koja bi pripala bosanskim Srbima.
Međutim, taj prijedlog je odbačen od strane bosanskih Srba i diplomatski proces  upada u bezizlaznu situaciju.

I ostaje u zastoju do sljedeće godine. Dolazi 1995.godina. Međunarodna zajednica postaje nestrpljiva: sukob je počeo ‘92, pitanje nije riješeno, postoji samo mali ali nedovoljan napredak. Francuzi i Britanci, koji su imali najviše trupa u okviru UN-a, više od trećine svih snaga UN-a širom bivše Jugoslavije, upozoravaju da neće ostaviti svoje vojnike da provedu još jednu zimu u bivšoj Jugoslaviji pod ovim uslovima i sa mandatom mirovnih snaga u jednoj zemlji koja je u ratu.

Na njihov zahtjev, za svaki slučaj, NATO priprema mogući plan povlačenja snaga UN-a. Dakle, u nedostatku mirovnog sporazuma, UNPROFOR će početi pakovati kofere u jesen kako bi završio povlačenje  prije početka zime.

U ovim okolnostima svi su u žurbi kako bi se sukob okončao. Evropljani, čije su trupe  više od tri godine u balkanskom blatu, ali takođe i Amerikanci koji su u to vrijeme bili najmanje uključeni ali koji trebaju obezbjediti 20.000 vojnika  za učešće u toj eventualnoj ogromnoj operaciji povlačenja UNPROFOR-a, budući da bi to bila operacija NATO-a. Međutim, predsjednik Clinton planira za sebe novi mandat 1996. godine, i nikako ne želi slati svoje trupe na teren u Evropu, a još manje u jednu ponižavajuću i katastrofalnu operaciju koja bi simbolizirala neuspjeh Zapada ako bi se snage UN-a povukle i sukob ostavio da eksplodira u odsustvu  međunarodnih snaga.

Jedan od savjetnika Billa Clintona u junu 1995. godine rekao je jednu rečenicu koja dobro oslikava ovu poziciju: "Šanse za diplomatski napredak mogle bi nestati ako bi se za mirovni sporazum čekalo da lideri bosanskih Srba prihvate plan Kontakt grupe kao polazište za pregovore. "

Dakle, svi osjećaju da je situacija takva da je možda hitno poduzeti poslednju inicijativu da bi se različite strane dovele za pregovarački sto, kako bi došlo do  dogovora.

Slobodan Milošević, predsednik Srbije, koja pruža logističku i političku podršku srpskim snagama u Hrvatskoj i Bosni, boji se da bi mirovni plan iz 1994. mogao biti manje povoljan za Srbe. Sredinom 1995. godine, on pokazuje  spremnost za političko rješenje, za razliku od Karadžića i lidera bosanskih Srba. Jedina stvar je da želi unovčiti svoje posredovanje kako ni prisilio rukovodstvo bosanskih Srba da prihvate plan koji su do tada odbijali. Dakle, Milošević zahtjeva enklave istočne Bosne, budući da je Bosna je podijeljena na dva dijela i jedan dio bošnjačko-hrvatskog entiteta prodire u drugi entitet. Dakle, Milošević jasno kaže da hoće  istočne enklave kako bi dobio pristanak Srba i potpisao mirovni sporazum.

Članovi Kontakt grupe sada razmatraju ove tri enklave kao prepreke za postizanje mira i Bošnjaci su trebali da ih zamijene za dijelove Sarajeva koje su kontrolirale srpske snage.

Između aprila, maja i juna odvijaju se pregovori. Borbe i granatiranja ponovo počinju krajem zime, već u martu i aprilu. U maju je došlo do bombardovanja Sarajeva koje je takođe sigurna zona, i dolazi do reakcije NATO-a. Nakon ovog odgovora NATO-a, srpske snage uzimaju kao taoce 350 pripadnika mirovnih snaga UN-a. Ova situacija pokazuje teškoće za Evropljane da održe mirovne snage na terenu, i NATO bombardovanje se privremeno suspenduje  za ovaj period do oslobađanja talaca.

Tokom juna, srpske snage okupljaju svoje trupe oko Srebrenice. Taj period je izuzetno težak.  S jedne strane Mladićeve snage pripremaju ofanzivu na Srebrenicu. S druge strane međunarodni zvaničnici  pregovaraju oslobađanje 350 talaca.

Ofanziva na Srebrenicu počinje 6.jula, i do kraja neće doći ni do kakvih zračnih udara NATO-a. Međutim, holandski komandant u Srebrenici u više navrata tražio je pomoć NATO-a, bez koje mu je bilo nemoguće braniti enklavu. Ali ima jedna stvar o kojoj se vrlo rijetko govori. Od kraja maja, vremena uzimanja talaca, generali UN-a više nemaju ovlasti da odobre zračne napade NATO-a. Krajem maja, ove ovlasti povjerene su generalnom sekretaru UN-a u New Yorku i njegovom predstavniku na Balkanu, japanskom diplomati Yasushi Akashiju. Ovlašćenje je ranije bilo u rukama vojne komande. Od kraja maja do kraja jula, odobrenja za zračne udare su data političkim liderima UN-a. Vojni zapovjednici UN-a u bivšoj Jugoslaviji mogu samo preporučiti, ali ne mogu potpisati odobrenje za zračne udare.

Ova posebna mjera, donešena krajem maja, važila je do konferencije u Londonu, jula 95. I kada se japanski diplomata, koji je bio prvi koji je mogao odobriti napade NATO-a, udostojio da se vrati iz Dubrovnika u svoj ured ,11. jula, bilo je već prekasno za zračne udare koji bi zaustavili snage generala Mladića, budući da je enklave već pala.

Srpske snage su već u Srebrenici. Međunarodna zajednica razmišlja o ovom problemu ali ne odlučuje da organizuje evakuaciju stanovništva koje je u enklavi, oko 40.000 ljudi, kao što smo maloprije rekli. Po sili stvari, ova evakuacija je ostavljena Mladiću. I ništa se ne poduzima takođe zato što su u Beogradu u toku pregovori o mirovnom procesu  sa predstavnikom Kontakt grupe Carl Biltom.

Kad se saznalo da je sigurna zona Srebrenica postala poprištem masovnih zločina, —nije se znao njihov obim—, već 14. Jula postojala je informacija, vrlo precizna, iz izvještaja sa terena vojnih posmatrača UN-a, holandskog bataljona, od UNHCR-a ili drugih međunarodnih subjekata. Znalo se da ima na hiljade nestalih osoba i da su dio njih vjerojatno žrtve zločina, s tim da se nije znala razmjera zločina.

Uprkos ovim informacijama, sljedeće sedmice, 24. ili 25. jula, međunarodna zajednica ne sprečava pad druge enklave, Žepe, koja je bila najmanja. Treća enklava, Goražde, neće biti napuštena. Zauzimanje Goražda je onemogućeno ozbiljnim prijetnjama međunarodne zajednice vazdušnim udarima i na taj način ona je spašena.

Završiću citatom jednog izvještaja. Citiram izvještaj, odnosno sintezu koju sam mogla napraviti vezano za ulogu međunarodne zajednice, kako ne biste smatrali da je to moj lični stav, Izvještaj samog UN-a smatra da "države u Vijeću sigurnosti i Kontakt grupi moraju prihvatiti svoj dio odgovornosti zato što su dopustile ove tragične događaje».
Takođe, 2001. godine, izvještaj Parlamentarne istražne komisije Francuske, koja je radila istragu o događajima u Srebrenici, naglašava da su države, posebno velike sile. 1995. godine, napravile izbor, citiram, "da se pojednostave diplomatski pregovori razjasnivši etničku kartu Bosne i Hercegovine". Ali, zaključuje francuski izvještaj: "Nijedna od država uključenih u rješavanje bosanskog sukoba nije htjela spasiti Srebrenicu, što ne implicira postojanje zavjere".

Florence Hartmann, Francuska
Autorica i nezavisni istraživač, Florence Hartmann karijeru započinjeu francuskom dnevniku Le Monde, kao stalna ratna dopisnicaiz Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Godine 1999. u Francuskoj objavljuje političku biografiju Slobodana Miloševića, Milošević: dijagonala luđaka (Milosevic, la diagonale du fou; Denoël / Gallimard) u kojoj otkriva kako je beogradski moćnik bio uključen u ratove u susjednim zemljama i tamo počinjene zločine. Godine 2000.napušta Le Monde i Pariz te u mandatu Carle Del Ponte radi kao glasnogovornica glavne tužiteljice MKSJ / MKSR i savjetnica za Balkan. Godine 2007. – godinu dana nakon prestanka angažmana u Hagu,objavljuje svoju drugu knjigu, ovog puta o rivalstvu između međunarodne pravde i međunarodne politike: Mir i kazna, tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa (Paix et Châtiment; Flammarion). Otada se bavi nezavisnim istraživanjima i učestvuje na konferencijama kao stručnjak za pitanja koja se tiču Balkana, tranzicijske pravde, ljudskih prava i procesa demokratizacije. Godine 2014. objavljuje knjigu Uzbunjivači, savjest naših demokratija (Lanceurs d'alerte, les mauvaises consciences de nos démocraties; Don Quichotte éditions).Članica je izvršnog odbora beogradskog Fonda za humanitarno pravo,nevladine organizacije koja se bavi dokumentiranjem ratnih zločina i tranzicijskom pravdom.