EDUKACIJSKI PAKET - ŠKOLA ZNANJA - SREBRENICA - MAPIRANJE GENOCIDA I POST-GENOCIDNO DRUŠTVO
28. maj 2015. Sarajevo, BiH - Galerija 11/07/95

Namjera i poricanje

Dr. Edina Bećirević

Univerzitet u Sarajevu

TRANSKRIPT

Istinski sam zahvalna na prilici da danas ovdje govorim. Ovo je jedan od najboljih načina za suzbijanje negiranja genocida. Koristim ovu priliku i da se zahvalim ostalim govornicima, stručnjacima za genocid, aktivistima, stranim i domaćim. Svjesna sam da su oni značajan dio svog života posvetili dokazivanju genocida u Bosni, i borbi protiv negiranja genocida. Stoga im, kao Bosanka, zahvaljujem; sigurna sam da to činim u ime svih nas.

‘Prošlost je’, kako je jednom rekao poznati pisac L.P. Hartley, ‘strana zemlja. Tamo se stvari rade drugačije.’ Ne može se živjeti u prošlosti. To nam je svima jasno. Međutim, s prošlošću se moramo suočiti; poricanje prošlosti je nešto drugo. I ono živi u sadašnjosti. Negiranje genocida koje danas postoji u Bosni i Hercegovini zamagljuje njenu budućnost i sprečava proces pomirenja. Negiranje ima mnogo oblika. Dobro poznati akademici posvetili su ovoj temi pažnju koju zaslužuje. To je završna faza genocida i tzv. normalna praksa izvođača genocida. Što se uglavnom povezuje s Holokaustom, ali složene strategije negiranja prate svaki genocid u istoriji. Neke od tih strategija, i mi smo ih u Bosni svjesni, jesu okrivljavanje žrtve ili, na primjer, opravdavanje uzroka nasilja ili, treće, namjerno smještanje genocida u pogrešan istorijski kontekst. A ovo su samo neke od strategija. Postoji mnogo načina da se negira genocid i negatori genocida koriste mnoge strategije.
Israel Charny spominje jednu od strategija koja koristi akademska zajednica. Radi se o insistiranju na beskrajnom dokazivanju činjenica, tvrdeći da ne znamo dovoljno za uspostavljanje istorijskih činjenica. Koliko god da znamo, nikad nije dovoljno. I to je jedan od načina na koji su genocid u Bosni porekli pojedini akademici koji su o njemu pisali.
Bosna je primjer neuspješnog sprečavanja genocida 1992. godine, ali i primjer smušenog procesa tranzicijske pravde. Taj proces tranzicijske pravde zapravo je toliko smušen da je dopustio da negiranje postane norma. U Bosni negiranje nije devijacija. Ono je dio svakodnevnog medijskog i političkog diskursa, naročito u Republici Srpskoj, a i u Srbiji.
Suđenja i presude MKSJ-a i Suda BiH predstavljaju vrlo važan istorijski arhiv. Znala sam kritikovati Haški tribunal i to i dalje radim, ponekad. Ali ta suđenja i presude, a posebno dokumenti koji se koriste u tim suđenjima, nude vrlo efikasan način dekonstrukcije negiranja genocida. Međutim, do sada je potvrđeno da je jedini genocid u Bosni bio onaj u Srebrenici. No nije sve još gotovo. Tek treba da vidimo da li će suđenja Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću dokazati genocid 1992. godine.
Pitanje namjere ili –  u slučaju genocida – posebne namjere za izvršenje genocida –   ponekad se shvata kao dio šire rasprave o slučajevima masovnog nasilja koji se mogu nazvati genocidom. Tako se u ovoj debati često ističe genocid koji su počinili Srbi nad bosanskim Muslimanima od 1992. do 1995. godine, i često se on koristi kao primjer u širim akademskim raspravama o genocidu. Kada je u pitanju Bosna, razni autori različito tumače ovaj sukob. Neki ga nazivaju genocidom, a drugi etničkim čišćenjem. Oni koji tvrde da se u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, do Srebrenice, nije dešavao genocid, ističu nedostatak genocidne namjere počinioca, Srba i bosanskih Srba.

Michael Mann, na primjer, komentarišući presudu Radoslavu Krstiću koji je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, kaže: ‘Ja bih ovo prije nazvao lokalnim genocidnim ispadom u okviru šireg ubilačkog pohoda na Muslimane – koji je bio previše nesistematičan i regionalno neujednačen da bi se nazvao genocidom.’ Takođe se često implicira da su događaji u Srebrenici bili neizbježan rezultat kampanje etničkog nasilja. Ali se uspostavlja razlika između prirode te kampanje i genocida izvršenog u julu 1995. godine.  

Svjesni smo važnosti terminologije i semantike u međunarodnom pravu i kreiranju politike. One su itekako važne. Osobito tokom konflikta. Termin ‘etničko čišćenje’ dopušta relativizaciju krivice i pogoduje ideji da su sve strane podjednako krive. Svima nam je poznata teorija o drevnoj mržnji, teorija po kojoj Bosanci već stoljećima mrze jedni druge, te da je rat koji je započeo 1992. godine samo vrsta prirodnog nastavka ove mržnje. A ovaj scenarij, ovo tumačenje genocida i agresije na Bosnu i Hercegovinu idealno su pogodovali neintervencionističkoj politici UN-a. Jer ako su svi krivi nikog ne treba kazniti, ništa sprečavati, i što bi onda iko s tim i prljao ruke? Uostalom, etničko čišćenje – za razliku od genocida – ne obavezuje svjetske vlade po Konvenciji o genocidu iz 1948. godine. Prema Konvenciji o genocidu, one su obavezne da genocid spriječe i okončaju svim raspoloživim sredstvima.

Florence Hartmann je već pomenula ambasadora Diega Arriu, a ja ću ga pomenuti još jednom. Ambasador Arria je 1993. godine prvi uveo termin ‘usporeni genocid’. On je krajem aprila te godine predvodio delegaciju Vijeća sigurnosti u Srebrenici. Arria je vidio one hiljade izbjeglica koji žive na ulicama, o kojima ste čuli i od Hasana (Nuhanovića), i uvjerio se da im srpske snage negiraju hranu, i vidio je da su ti ljudi  svakodnevno izloženi snajperskoj vatri i granatiranju. Prema Konvenciji o genocidu to je – genocid. U to vrijeme još nisu bili otkriveni forenzički dokazi iz masovnih grobnica u istočnoj i sjeverozapadnoj Bosni. Arria je u proljeće 1993. godine imao utisak da se bosanskim Muslimanima u Srebrenici sprema masovni pokolj. I, nažalost, bio je u pravu. Ono što je on nazvao ‘usporeni genocid’ eskaliralo je u julu 1995. godine. Ali kada je skovao termin 'usporeni genocid', Arria nije znao da su do vremena kad je on posjetio Srebrenicu masovne grobnice žrtava nasilja iz 1992. godine već preplavile istočnu i sjeverozapadnu Bosnu. Tokom tri prethodne godine, u drugim gradovima te regije već su bila izvršena pogubljenja masovna kao ona u Srebrenici jula 1995. godine. Ta ranija događanja evropski mediji predstavljali su kao nekontrolisano nasilje koje čine pripadnici zločinačkih paravojnih formacija; kako već rekosmo – drevna mržnja i etničko čišćenje, i sve strane su podjednako krive – tako su stvari predstavljane u evropskim, ali i u američkim medijima. Ali da je genocidna retorika bila norma pokazuju i transkripti Skupštine Republike Srpske, paradržavnog tijela koje je na kraju rata u suštini legitimizirano Dejtonskim sporazumom. Za tzv. parlamentarce Skupštine Republike Srpske, razgovor o istrebljenju bosanskih Muslimana bio je svakodnevni diskurs. Na jednom od tih zasjedanja delegat iz Prijedora, Srdo Srdić, na primjer, hvaleći se 1993. godine da je Prijedor očišćen, da to više nije zelena muslimanska opština, rekao je: ‘Sredili smo ih i istjerali’, misleći na  bosanske Muslimane. Svima onima koji su bili spremni vidjeti istinu bilo je jasno gdje su to srpske vojne i policijske snage istjerale bosanske Muslimane. A kad su nakon rata počele ekshumacije, to je i ostalima postalo očigledno. Ali među međunarodnim donosiocima odluka, sudijama u Hagu ili međunarodnim medijima, to što se dogodilo u Prijedoru ipak se nije smatralo genocidom; događaje u Prijedoru samo je Haško tužilaštvo, u optužnicama, definisalo kao genocid. Ekshumacijama je u Prijedoru otkriven  znatan broj manjih masovnih grobnica, ali te manje masovne grobnice očito nisu bile dovoljno šokantne da se označe kao genocid. U oktobru 2013. godine nedaleko od Prijedora, u Tomašici, otkrivena je najveća masovna grobnica ne samo u Prijedoru nego u čitavoj Bosni – tad je jednom za svagda utvrđeno gdje su to otišli svi oni bosanski Muslimani istjerani iz tog dijela Prijedora u ljeto 1992. godine. Samo da napomenem da se masovna grobnica u Tomašici nalazi u blizini srpskog sela, samo nekoliko minuta hoda do prvih kuća.

Istražujući genocid nekad sam se u razgovoru s ljudima koji negiraju prošlost ljutila i nervirala. A sad se više ne nerviram i ne ljutim. To je zato što su suđenja u MKSJ ponudila obilje dokaza o tome da su vodstva bosanskih Srba i Srbije, davno prije Srebrenice, imala namjeru da bosanske Muslimane kao skupinu unište na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. I sada, u razgovoru s onima koji to niječu, ja koristim taj dokaz kojem je teško protivrječiti. Dakle, protiv poricanja genocida generalno, i onih članova akademske zajednice koji ga 'nevino' negiraju tvrdeći da je genocidne namjere teško dokazati, treba se boriti citirajući ono što su počinioci sami planirali i o čemu su međusobno otvoreno razgovarali dugo prije 1995. Istraživanje počinitelja je najbolja strategija za borbu protiv poricanja genocida. Potrebno je samo istraživati arhiv Haškog tribunala ili Suda BiH i čitati dokumente čiju autentičnost ne dovode u pitanje čak ni advokati počinitelja. Na primjer, na zasjedanju 12. maja 1992. godine, Momčilo Krajišnik, predsjednik tzv. Parlamenta bosanskih Srba, pročitao je šest srpskih strateških ciljeva. Jedan od tih ciljeva je fizičko odvajanje Srba od drugih ljudi u Bosni. O drugim dokumentima i drugim ciljevima čuli smo detaljno od profesora Roberta Donie.

Ratko Mladić je general kome se u Hagu sudi za genocid, ali ne samo za genocid u Srebrenici već i u drugim opštinama. Dvanaestog maja 1992. godine, nakon što je Krajišnik pročitao onih šest strateških ciljeva, Mladić je i Krajišnika i Karadžića upozorio da je taj cilj nemoguće postići a da se ne počini genocid. Nemojte o tome gajiti iluzije. Mladića nisu morile moralne dileme. Brinuo je samo o tome kako će  Karadžić i Krajišnik to objasniti svijetu, i šta će svijet na to reći, te da li će njihovo djelovanje izazvati vojnu intervenciju.

Radovan Karadžić, koji je takođe optužen za genocid u Bosni, nije krio svoju genocidnu namjeru. U mnogim je prilikama o svojoj namjeri razgovorao sa svojim bliskim saradnicima. U oktobru 1991. godine, na primjer, svom bratu govori da će se ‘rat voditi do njihovog uništenja’ i da planira ‘najprije ubiti sve čelnike bosanskih Muslimana.’

A ako čitate još, naći ćete da je u javnom diskursu političkih i vojnih čelnika bosanskih Srba genocidna retorika rasprostranjena. Istorijske analize događaja koje se oslanjaju na forenzičke dokaze, postojanje masovnih grobnica i iskaze svjedoka, ali i na dokumente, dokazuju da genocidna namjera nije bila skrivena negdje duboko u umovima počinilaca. O njoj se otvoreno razgovaralo na sjednicama tzv. Parlamenta bosanskih Srba. Za vas, potencijalne mlade istraživače genocida koji danas sjede ovdje, a i za druge koji se pitaju da li je rukovodstvo bosanskih Srba već 1991. godine imalo namjeru da uništi grupu bosanskih Muslimana kao takvu, preporučujem istraživanje počinilaca. Umjesto zaključka, pozivam vas da pročitate sljedeće citate korištene u Haškom tribunalu, i da zaključak izvedete sami. Tu su samo četiri slajda.

1. Karadžić i Mandić, 13. oktobar 1991. godine

«Za dva-tri dana će Sarajeva nestati i biće 500 hiljada mrtvih.
Za mjesec dana će u Bosni i Hercegovini nestati Muslimana...»

2. Mladić, 12. maja 1992. godine:

«Prema tome mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je... to neće... ja ne znam kako
će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.»

3. 16. oktobar 1992. godine, Karadžić svom bratu:

«To bi značilo rat do njihovog uništenja... Prvo, nijedan od njihovih vođa ne bi preživio, svi bi bili ubijeni za tri ili četiri sata. Ne bi imali nikakvih izgleda da prežive.»

4. Karadžić, juli 1992. godine

«Ni Srbi ni Hrvati zajedno natalitetom ne mogu da kontrolišu prodor Islama u Evropu, jer za pet-šest godina bi u unitarnoj Bosni Muslimana bilo preko 51%. ...da je ovaj sukob podjaren da bi nestali Muslimani.»

Dr Edina Bećirević, Bosna i Hercegovina
Edina Bećirević je vanredna profesorica Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu. Svoja istraživanja fokusira na uzroke rata i genocida u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, te na tranzicijsku pravdu u kompleksnom poslije ratnom periodu. Intezivno objavljuje članke na obje ove teme.Njena knjiga Na Drinigenocid (Buybook, 2009.), objavljena i na engleskom jeziku (Yale University Press, 2014.), istražuje genocide koji su srpske snage počinile nad bosanskim Muslimanima u istočnoj Bosni tokom rata 1992. do1995. Prije početka akademske karijere Bećirevićeva je radila kao novinarka. Izvještavala je o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za britansko-američku TV agenciju WTN. Dobro je poznata i po izvještavanju sa suđenja za ratne zločine u Hagu, gdje je takođe objavila komentare i analize za nagrađivani Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje / Institute for War and Peace Reporting. Pored novinarske i akademske