EDUKACIJSKI PAKET - ŠKOLA ZNANJA - SREBRENICA - MAPIRANJE GENOCIDA I POST-GENOCIDNO DRUŠTVO
28. maj 2015. Sarajevo, BiH - Galerija 11/07/95

Poricanje i blokirana društva

Dr. Daniel Feierstein

direktor Centra za studije genocida u Argentini

TRANSKRIPT

Ova tri slučaja ne samo da je moguće nego i vrlo zanimljivo porediti. Ali dozvolite da prije svega objasnim da se ja ne slažem s idejom da se genocid u bivšoj Jugoslaviji naziva genocidom u Srebrenici, zato što je Srebrenica samo jedan slučaj, samo jedno mjesto, tek jedan moment cijelog genocida. I nekako je bizarno, čak iako su neki sudovi to činili, iz istorijske ili sociološke perspektive, čak i iz pravne perspektive bizarno je misliti da se taj genocid desio samo na jednom mjestu. Taj genocid je projekat primijenjen na cijelo društvo.

Polazeći od ideje o mogućem poređenju ova tri slučaja, uvjeren sam da slučaj postoji, slučaj bivše Jugoslavije. Projekat je bio to da se uništi jugoslavenski identitet i taj projekat je na neki način bio vrlo uspješan, jer vidite da više nema Jugoslavena. Imate Hrvate, Srbe i Bosance, ali ne Jugoslavene – što je i bio glavni cilj počinitelja. Znači, mislim da poređenje ta tri slučaja (pokazuje) da oni imaju i sličnosti i razlika. Glavni zajednički elemenat ova ta tri slučaja jest projekat transformacije i reorganizacije društva upotrebom terora. Znači, glavni cilj genocida, modernog genocida kroz istoriju, jest upotreba terora, korištenje koncentracionih logora kao sistema, korištenje  otuđenja da bi se društveni odnos transformisali i reorganizovali.

Prvo, slučaj nacističke Njemačke bio je projekat reorganizacije njemačkog društva, najprije tokom 30-tih godina, a s početkom rata i evropskog društva; a teror je bio sredstvo za transformaciju i reorganizaciju društva. U slučaju Argentine radilo se o kontinentalnom projektu, dakle i to je bio slučaj transformacije argentinskog društva, ali u okviru šire transformacije društava cijele Latinske Amerike kroz doktrinu nacionalne sigurnosti. U slučaju bivše Jugoslavije, mislim, ima nekih razlika. I to je bio projekat transformacije društva, ali ne samo da bi se društvo transformisalo nego da bi se identitet potpuno uništio i zamijenio novim modelom identiteta. I zato mislim, radi suočenja s ciljevima počinioca genocida,  vrlo je važno genocid u bivšoj Jugoslaviji razumjeti kao projekat uništenja jugoslavenskog identiteta, podsticanjem nacionalizama i uništavanjem ove vrste identiteta i stvaranjem novih identiteta, ovih novih nacionalističkih identiteta na ovom području.

Pretpostavljam da je glavni element kontinuiteta upravo upotreba terora za transformaciju društva. U slučaju nacizma to na početku nije bilo dovoljno jasno. Ja sam znao reći da je nacizam bio laboratorij za primjenu terora. Nacisti su tokom tog procesa shvatali koliko je teror efikasan za transformaciju cijelog društva. Posebno u početnom periodu nacizma, od 1933. do 1938. kad je teritorij cijele Njemačke bio pun koncentracionih logora u kojima su bili zatočeni brojni članovi društva, ne neminovno ubijani, ali bili su zatočeni u koncentracionim logorima, bili su zlostavljani i trpjeli teror. Tim terorom se prilično djelotvorno obezbjeđivala pokornost i disciplina, širio nedostatak povjerenja u cijelo društvo i poticala mogućnost izdaje. Znači to je bio jedan vid laboratorije. No, nakon nacizma, na različitim je mjestima uloženo mnogo napora da se teror shvati i iskoristi kao sredstvo i kao instrument. Na primjer, projekat koji je u SAD-u i Kanadi pred kraj 50-tih i početkom 60-ih godina vodila CIA zajedno s univerzitetom McGill. Bilo je od temeljne važnosti uspostaviti ova nova sredstva baš izričito u slučajevima strategije Državne sigurnosti, u Latinskoj Americi pa čak i u Indoneziji i na drugim mjestima. Istovremeno se teror uspostavljao i u Istočnom bloku, tokom 30-ih, 40-ih i 50-ih godina, osobito za vrijeme staljinizma, kao vrlo djelotvorno sredstvo transformacije socijalnog ponašanja. Tako je, mislim, to glavna konstanta u procesu onog što se dešavalo 30-ih, 40-ih pa 50-ih i 60-ih. A  tokom 90-ih ovaj  proces se nastavlja uz upotrebu novih sredstava, na primjer, u slučaju bivše Jugoslavije pojava sistematskog silovanja – kao novog sredstva za transformaciju društva i širenje terora. Ali kao što sam već rekao u prethodnom odgovoru, mislim da je glavna razlika u tome što je projekat u bivšoj Jugoslaviji bio još uspješniji s ovom idejom, to je bio projekat ne samo socijalne i ekonomske reorganizacije društva i identiteta, nego projekat potpunog uništenja prethodnog identiteta i njegove zamjene ovim novim identitetima u malim državama, nastojeći da se ovi nacionalistički identiteti  razviju kao novi identiteti stanovništva. To je glavna konstanta, uz neke razlike i različitu upotrebu. Moramo više istraživati zato što, pretpostavljam, slučaj bivše Jugoslavije je na neki način ilustracija upotrebe terora u 21. stoljeću.

Moglo se desiti da vidimo i neke druge primjere, postojala je namjera da se i bolivijska država uništi kroz isti tip nacionalizma. To srećom nije uspjelo zbog reakcije ostalih zemalja regiona ali, pretpostavljam, sve do 1960-ih ili 1970-ih godina, država biva osnovno sredstvo ugnjetavanja društva. Ali krajem 20. i početkom 21. stoljeća, teror se koristi za uništavanje država, osobito plurikulturnih, pluralnih država. Društvo je posljednji elemenat koji odolijeva ovoj transformaciji, ovoj ekonomskoj transformaciji. Zato nam slučaj bivše Jugoslavije mora biti jako važan i moramo ga pomno istraživati. Ako sam proces i jest isti, ovdje očito ima razlika, ovo je na neki način novi model upotrebe terora i genocida u svrhu reorganizacije društava. Moramo dobro proučiti slučaj bivše Jugoslavije da bismo shvatili budućnost i da bismo shvatili nove slučajeve koji se dešavaju u 21. stoljeću, u Africi, u Aziji, pa čak i Latinskoj Americi.

Način da se uništi pluralnost jest ubiti sve manjine, ubiti sve različite grupe i na kraju u modernoj državi homogenizirati identitet. Taj model je primijenjen u savremenoj Turskoj, to je bio model i u Njemačkoj i to je model čak i doktrine  Nacionalne bezbjednosti. Ali mislim da je krajem 20. stoljeća taj model podrazumijevao ne samo uništavanje manjina u pluralnom društvu, nego rasparčavanje, razbijanje država, razdvajanje različitih grupa da bi se izbjegla mogućnost kontinuiteta pluralnih država. Ako države imaju mogućnost da transnacionalnom kapitalu i transnacionalnim kompanijama postave neke granice, onda je mnogo efikasnije te države razbiti stvarajući pet, šest, sedam ili osam malih država koje nemaju mogućnosti da na bilo koji način ograniče globalizaciju, promet roba. Za društvo to predstavlja neku vrstu buđenja. Jasno da je društvo slabo kad država zbog svoje veličine, zbog veličine društva, nema nikakve mogućnosti da postavi bilo kakve granice. Mislim da je to još jedan način upotrebe terora i da i to moramo više istražiti. Istraživanje je bilo fokusirano uglavnom na slučajeve iz 60-ih, 70-ih godina, čak i na nacizam iz 40-ih, ali mislim da sada moramo biti pažljiviji i  proučiti ove nove načine upotrebe terora i genocida za transformaciju društva. Ovo su samo ideje, ali te ideje moramo razviti.

Razdvojio sam ova tri momenta jer je za svaki genocid potrebna priprema. Dakle potreban vam je momenat ideološke pripreme genocida za stvaranje ovog novog modela identiteta, da bi se pluralnost dovela u pitanje i u društvu stvorila negativna Drugost. Ovaj proces se može pronaći u svakom genocidu, pa čak i u slučaju bivše Jugoslavije, čak i posljednjih godina dok je Tito bio na vlasti, a posebno nakon Titove smrti – to potpirivanje različitih nacionalizama, uglavnom srpskog, ali ne samo srpskog. Bilo je tu potpirivanja i ostalih nacionalizama i transformacija elemenata identiteta kroz pokušaje vraćanja u 14. stoljeće i oživljavanje mitova o sukobima muslimana i hrišćana.

U svakom genocidu potrebno je stvoriti novi mentalitet, stvoriti mogućnost da se Drugi doživi kao tuđinac, kao opasan, nikako kao jedan od nas. Onda dolazi proces genocida, fizička izvedba genocida – progon, mučenje, otuđenje. No, u savremenom genocidu to nije dovoljno. Teror je vrlo učinkovit, ali proces u kojem teror utječe na naš identitet događa se nakon genocida. To je ono što sam nazivao simboličkim odigravanjem genocida ili čak i post-genocidnim društvima. To je momenat u kojem društvo pokušava memorijalizirati teror, memorijalizirati prošlost. I to je taj momenat kad teror djeluje na identitete. To je očekivano, vrlo je moguće da će teror sad, na neki način, utjecati na identitet zato što je ranije bio vrlo efikasan. Ali tu se ne radi o automatskom procesu. Dakle, to je sljedeći korak, a to je jako važno, jer znači da se u post-genocidnim društvima možemo suprotstaviti ciljevima genocida. Zanimljivo je da se u Argentini, nakon niza godina bez krivičnog gonjenja i godina kad je teror bio na neki način uspješan, posebno tokom ekonomske krize 2001. godine, društvo počelo suočavati s ovim nasljeđem i pokušalo revidirati identitet kako je shvatan tokom godina terora.

Zato je veoma važno preispitivati načine na koje memorijaliziramo prošlost. Ja sam govorio da to nije pitanje istine i laži, da to nije samo pitanje sjećanja, nego se najveći izazov sastoji u tome kako pamtiti, kako objašnjavamo prošlost. Čak i ako se prošlosti sjećamo osuđujući genocid, ako ratifikujemo ovaj model identiteta tvoraca genocida, mi na neki način dajemo legitimitet njihovim ciljevima. Na primjer, s ovom idejom da su identiteti esencijalni, s idejom da su Nijemci ubijali Jevreje, na neki način dajemo legitimitet nacističkom mentalitetu. Nacisti su vjerovali da Nijemci nisu Jevreji, da Jevreji nisu Nijemci ni Evropljani, nisu Poljaci ili Rusi. Dakle, kada pokušavamo da shvatimo, memorijaliziramo i zapamtimo prošlost, vrlo je važno kakvu vrstu predstavljanja, kakvu vrstu naracija težimo stvoriti. To je veoma važno i u slučaju bivše Jugoslavije. Jer, osim u nekim grupama mladih ljudi u različitim državama, teško je vidjeti ili pročitati nešto čim se pokušava oporaviti ovaj pluralni identitet. Čak i u Bosni, i u nekim procesima osude genocida, ova ideja o esencijalnim i zasebnim identitetima i dalje opstaje. Ovo uvjerenje da su Srbi ubijali Bosance, da su Srbi ubijali Hrvate, ili da su Hrvati ubijali Bosance. No, tako dajete legitimitet tom uvjerenju da je u tom društvu bilo Srba, Hrvata, Bosanaca ili Muslimana, ali apsolutno nema uvjerenja da je u tom društvu bilo Jugoslovena i da su mnogi, naročito u Bosni, sebe smatrali Jugoslovenima, u pluralu, s pluralnim identitetom, s različitim elementima u sebi. Glavni cilj genocida zaparavo je da izbriše, uništi i sastruže taj pluralni identitet. Dakle to je razlog što je ovaj post-genocidni momenat toliko važan.

Post-genocidno društvo momenat je u kojem društvo pokušava stvoriti narativ prošlosti, što se može  učiniti na više načina. Počinioci genocida obično teže stvaranju post-genocidnog društva koje ratifikuje i daje legitimitet modelu identiteta stvorenom kroz teror. Logično je da će se to dogoditi, ali to se ne događa automatski. Ne radi se o apsolutu. Znači društva se ovom modelu mogu suprotstaviti, i to je dio post-genocidnog društva, taj proces stvaranja načina predstavljanja i govora o prošlosti. A to je nešto čime počinioci genocida ne mogu upravljati. To je zanimljivo. Počinioci genocida mogu ubijati, mogu proganjati, mogu mučiti i silovati, ali način predstavljanja prošlosti je nešto o čemu odlučuje društvo. Pri čemu je teror vrlo djelotvoran. Moguće je, kao vid reakcije na teror, da će neke grupe pokušati ići na ovu vrstu „porijekla”. Moguće je, ali se ne dešava automatski. Glavni izazov u post-genocidnom društvu zapravo je suočenje s ciljevima počinitelja, suočenje s ciljem genocida, i pokušaj stvaranja drugačijih načina predstavljanja, drugačijih načina da se ispriča prošlost, drugačijih načina da se shvate teror i ciljevi terora i drugačijih načina da se shvati vlastiti identitet.

Kako se stvaraju ti drugačiji načini nije nimalo lako dokučiti. Ponekad je lakše znati kako se to ne radi. Ali rekao bih da je veoma važno prihvatiti ovaj komparativni pristup, pokušati analizirati druge slučajeve, uspješne i neuspješne slučajeve stvaranja ovih novih identiteta; vrlo je važno u procesu memorijalizacije u prvi plan staviti identitete koje su ljudi imali prije terora. Neki procesi memorijalizacije govore samo o ubistvima, o teroru i mučenju. Govorio sam da ova vrsta procesa sjećanja može zamisliti samo ono što su počinioci učinili s tijelima žrtava. U tome je stvarna opasnost, jer se u tom procesu memorijalizacije zaboravlja ko su te žrtve zapravo bile. Zato mislim da je u svakom post-genocidnom društvu to vrlo važno otkriti; dakle ne samo šta su počinioci učinili žrtvama, nego prvenstveno ko su te žrtve bile. Kako su živjeli ti ljudi? Koje su odlike njihove kulture? Šta su radili u životu? Dakle, (važno je) pokušati pronaći onaj identitet koji je bio podvrgnut ubijanju i progonu, ne samo tijela, već upravo taj identitet. Mislim da je to osnovno u pokušaju suočenja s ciljevima počinitelja. Dakle, ne davati apstraktan prikaz terora, ubijanja, masovnih grobnica, mučenja i silovanja, nego pokušati prevladati teror i pronaći identitet žrtava, ko su ti ljudi bili. I ovo je neophodno za razumijevanje i ponovno otvaranje mogućnosti da uopšte razmišljamo o tome ko smo. Ovo predstavlja problem. Naravno, identitet nam je pluralan, znači istina je da je u bivšoj Jugoslaviji bilo različitih identiteta i da se kroz četrdesetogodišnji projekat iz ovih različitih identiteta pokušavalo stvoriti jedan identitet. Jedan pluralni identitet. I to je bilo prilično uspješno u nekim dijelovima bivše Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, a manje uspješno u onim dijelovima gdje je nacionalizam oduvijek bio važan.

Projekat tokom 90-ih godina očito je bio uništiti ovu pluralnost i stvoriti nove republike s različitim nacionalizmima. Mislim da je potvrđivanje tih razlika, potvrđivanje nemogućnosti da se živi zajedno i potvrđivanje suštinskih razlika među različitim grupama, zapravo potvrđivanje ciljeva počinitelja. Mislim da postoje i drugi modeli identiteta koji pokušavaju oporaviti ovu pluralnost, posebno u Bosni i Hercegovini, pokušavaju oporaviti pluralitet koji je društvo imalo u prošlosti, a ima čak i danas. Bosna i Hercegovina je bila ne samo najplurikulturniji dio Jugoslavije, nego jedan od najplurikulturnijih identiteta u cijeloj Evropi. Dakle to je bilo zanimljivo. I zato Bosna i jest bila fokus ubijanja i fokus genocida. Projekat i jest bio da se uništi ta pluralnost. Mislim da je to jako teško. S jedne strane postoji potreba suprotstavljanja pansrbizmu i obnavljanja muslimanskog identiteta. Ali s druge strane, zanimljivo je analizirati koju vrstu identita su imali Muslimani u bosanskom društvu prije genocida. Taj identitet je bio prilično sekularan. I to je prilično interesantno. Upravo je tu pluralnost projekat genocida htio uništiti.

Daniel Feierstein, Argentina
Daniel Feierstein, Argentina, direktor je Centra za studije genocida pri argentinskom državnom univerzitetu Tres de Febrero. Aktuelni je predsjednik Međunarodnog udruženja znanstvenika genocida – IAGS (International Association of Genocide Scholars). Autor je knjige Genocid kao društvena praksa: reorganizacija društva pod nacistima i argentinskim vojnim huntama (Genocide as Social Practice: Reorganizing Society under Nazis and Argentina’s Military Juntas). Knjiga je najprije objavljena u Argentini (2007.) na španskom jeziku, a kasnije prevedena na mnoge druge, uključujući i engleski jezik (2014.). U ovoj knjizi Daniel Feirestein „...pruža provokativnu analizu odnosa između modernosti i državne politike kroz mehanizam genocidne društvene prakse. Vrlo plodonosan doprinos znanstvenika ključnog u ovoj oblasti.“ (Ernesto Verdeja, univerzitet Notre Dame).