EDUKACIJSKI PAKET - ŠKOLA ZNANJA - SREBRENICA - MAPIRANJE GENOCIDA I POST-GENOCIDNO DRUŠTVO

Javni čas i prikazivanje dokumentarne animacije

22. februar 2016.

University of Oxford, Oxford

MODERATOR
Veoma nam je drago što su danas s nama dva predavača: sir Geoffrey Nice, od 1971. godine advokat, od 1998. do 2006. godine radio u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju kao zamjenik glavnog tužioca u slučaju protiv Slobodana Miloševića. Otada uglavnom radi na slučajevima pred stalnim Međunarodnim krivičnim sudom – Sudan, Kenija, Libija – i pro bono za grupe žrtava – Iran, Burma, Sjeverna Koreja – čiji slučajevi ne dospijevaju ni pred jedan međunarodni sud. Radi za nekoliko nevladinih organizacija koje djeluju na tom polju, drži predavanja i za medije raznih zemalja komentariše međunarodna pitanja ratnih zločina.

Hvala vam što ste ovdje.

Nakon Sir Geoffreyja Nicea izlagaće dr. sci. Svjetlana Nedimović, nezavisna istraživačica i društveno-politička aktivistkinja u Sarajevu. Njen najnoviji rad o prošlosti kao političkom resursu nedavno je objavljen u zborniku „African, American and European Trajectories of Modernity“.

Godine 2001. je osmislila i tri godine vodila Puls demokratije, medijski i obrazovni projekat za studente, a 2012. godine učestvorvala u istraživanju „Trajectories of Modernity“ Univerziteta u Barseloni. Do 2011. godine je predavala političku filozofiju i teoriju države na Sarajevo School of Science and Technology, gdje je bila šefica Odsjeka za političke nauke i međunarodne odnose.

Prof Sir Geoffrey Nice QC

Čujete li me? Ako me ne čujete, šta vam je činiti? Podignite ruku ili tako nešto.
Koliko ima pravnika među vama? 1, 2, 3, 4! Koliko vas ima porodične veze s BiH? Samo nekoliko. I ovdje još dvije. U redu. Mislim da će biti najbolje da ovo održimo kao seminar. Dakle, bojim se da će vam biti postavljana pitanja, a na vama je hoćete li na njih i odgovoriti.   

Šta je bila značajna riječ...? Ne. U filmu koji ste vidjeli nedostaje par stvari za koje mislim da su vrlo važne. Ja sam gost FAME, nisam, što bi se reklo, jedan od osnivača FAME, i drago mi je da se kao gost mogu pridružiti ovoj prezentaciji. U filmu ima nekoliko stvari, mislim, koje je važno imati na umu. Prva je to da je međunarodna zajednica unaprijed znala da će Srebrenica  pasti. Ne kažem da se znalo da će se desiti masakr, ali se znalo da će Srebrenica pasti. To mora da je prilično značajno. Druga je stvar ona stravična scena gdje je šest mladih momaka uzeto s kamiona i ubijeno. Sjećate se? Vrlo je važno imati na umu da se nije dogodilo, kao što se podrazumijeva u filmu, u drugoj ili trećoj sedmici jula. To se desilo potkraj jula, ako ne i kasnije. Proces ubijanja je bio vrlo dugotrajan i vrlo dugo planiran. Ne znamo šta se dešavalo s onih šest mladića, dječaka, prije nego što ih pripadnici te paravojne jedinice, Škorpiona, odveli prilično daleko od Srebrenice, prilično daleko od Sarajeva, izveli ih i onako ih nemilosrdno ubili, kao što ste vidjeli. Ali to se dogodilo neko vrijeme nakon onih događaja, i nagovještava razdvajanje ljudi, koje su onda pripadnici tih jedinica ubili. Možda. Možda ću se i na to vratiti.

Koja je riječ u naslovu ovog filma značajna? Postoje samo dvije riječi. Genocid. Zašto je važna ta riječ? Preispitujem vašu percepciju. Zašto je riječ genocid važna? Da li biste došli gledati film pod naslovom “Mapiranje krajnje ozbiljnih zločina”? Da li biste? Da? Mislite da se naslovom “Mapiranje genocida” više ljudi upozorava na ono što se dogodilo? Zašto je to tako?
Glas iz publike: Zato što je to zločin nad zločinima.

SGN: Šta je?
Glas iz publike: Zato što je to najstravičniji zločin.
SGN: Zato što je to... kakav zločin?
Glas iz publike: Najstravičniji.
Da li se svi slažemo?
Publika: Da.
SGN: Ko se s tim ne slaže? Je li napad na kule bliznakinje genocid?
Glas iz publike: Ne.
SGN: Kad nekom na kraju pođe za rukom da na neki glavni grad bilo gdje u svijetu baci atomsku bombu napravljenu ispod žita, da li bi to bio genocid? Vjerovatno ne. Genocid je, dakle, veoma, veoma ozbiljan zločin i u izvjesnom smislu ima mitski status. Želite li znati nešto više o genocidu kao zločinu? Zato što niste svi pravnici, a čak i da jeste, ne biste znali.
Glas iz publike: A odgovor glasi: da.
SGN: Dobro. Znamo li svi kad je ta riječ prvi put skovana?
Glasovi iz publike: Raphael Lemkin.

SGN: Lemkin, 1944/45. Dakle, posebnost genocida jest u namjeri. To ste već čuli, namjera da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, kao takva. Bazično je to zločin luđaka. Nema mu opravdanja. Moraš biti mentalno poremećen da počiniš takav zločin. A ljudi ga ipak počinjavaju. Dakle, posebno je obilježje genocida upravo namjera, i ona se mora dokazati; možda se i na to kasnije vratimo. No, sve što obuhvata (pojam) genocida sada pokriva (pojam) zločina protiv čovječnosti koji podrazumijeva da su kriminalne radnje počinjene namjerno, ali se ne postavlja uslov (dokazivanja) posebnog mentalnog stanja. Zašto bi se neko trudio da određeni zločin specificira kao genocid; i da li je to dobra stvar? Dakle, moglo bi se reći da je razlog (za taj trud) prilično gadan. Jer, nakon Drugog svjetskog rata, velike sile su se našle na muci odlučujući za šta da optuže nacističko rukovodstvo, nisu ih mislili optužiti za genocid; koncept genocida bio je tada star tek oko godinu dana. Odbacili su korištenje zločina protiv čovječnosti u najšrem smislu. Jer, kako je objasnio glavni američki sudija Jackson: ako biste imali zločin koji može obuhvatiti vrlo, vrlo loše ponašanje, stravično kriminalno, nevjerojatno ponašanje, ali koje nije imalo veze s ratom i nečijim sudjelovanjem u ratu, ako biste imali takav zločin, Amerika bi se našla izložena zbog linča crnaca, pa čak i istorijski zbog onog što je učinjeno autohtonom stanovništvu Amerike. I tako je zločin protiv čovječnosti za Nirnberški proces nakon Drugog svjetskog rata sužen, a Lemkin je to shvatio i otišao je sa svojim konceptom genocida, koji je širi, u UN i učinio sve da Konvencija o genocidu bude usvojena i ratifikovana. On je bio čudan, neobičan čovjek, star, ali je jedan član njegove šire porodice bio žrtva Holokausta... Kad je Lemkin umro; samo je sedam ljudi bilo na njegovoj sahrani. A on je promijenio način na koji razmišljamo. Potpuno. Uveo je jedan nov koncept. No, da li je to koncept pravnika (odakle god da jesu), ili je to nešto drugo? E, to je sad naša stvarnost. Jer, s jedne strane imate pravne zaključke o genocidu koji su vrlo specifični, vrlo uski, i o njima se raspravlja iz dana u dan, iz noći u noć, iz godine u godinu. Istovremeno imate i laičko shvatanje (tog pojma). To bi možda bilo i jedino postojeće shvatanje da su nakon Drugog svjetskog rata, ili u Drugom svjetskom ratu, imali širu definiciju zločina protiv čovječnosti. Ima pravnika koji  smatraju da bi to bilo dobro. Ja ne smatram, osobito sada. A nekad jesam (smatrao), ali više ne. Mislim da s obzirom na to da (definicija) genocida postoji u Konvenciji, svaki građanin ima pravo da ga smatra serijskim, da vidi optužbe (za genocid), suđenja, oslobođenja, kako god da je to teško. Ali upravo taj termin, pravnički i laički, pobuđuje interes za ovaj film. I to je ono, mislim, na šta se oslanjaju oni koji žele da se Srebrenica pamti. Kao što, naravno, i treba. A više o tome ćemo, na ovaj ili onaj način, čuti od naše naredne govornice, ali dok gledamo film i prisjećam se onoga što se dogodilo, jedno od pitanja mora biti: da li je prisjećanje samo po sebi, a dijelom i zbog označitelja, dovoljno, ili treba učiniti nešto više? Te, ako je tako, šta?
Još nekoliko činjenica o suđenjima iz mog iskustva a koja su uključivala optužbe protiv Miloševića, ili genocid. Milošević je bio predsjednik susjedne Srbije i, kako su oni u BiH željeli dokazati, rečeno je da je baš Srbija na čelu s Miloševićem u kombinaciji s bosanskim Srbima direktno odgovorna za genocid. I to je za BiH ostalo, postoji i dalje kao problem. Je li tako ili nije?

SGN: Da li je to problem?
Glas iz publike: Jest. Jedan od mnogih.

SGN: Čujem da o se tome govori na razne načine, ali i to je jedan od mnogih problema; pošto sam pravnik, ja ću prikazati pravničku stranu te problematike. A radi se o tome da je BiH 1993. godine, prije Srebrenice, ali nakon što su se desila druga ubistva, podnijela tužbu Međunarodnom sudu pravde, koji je građanski sud, a ne krivični sud, koji se bavi stvarima kao što su Zakon o moru i međudržavni sporazumi, i pravnim sporovima koje jedna država pokrene protiv druge. A BiH je protiv Srbije podnijela tužbu za genocid, u navode tužbe je na kraju uključena i Srebrenica, a Sud je donio presudu, za one u BiH vrlo razočaravajuću, po kojoj (Srbija), iako kriva za propuste u procesima istrage i kažnjavanja, nije odgovorna za sam genocid. I to je jedan od primjera kako je sudski sistem na koji smo se skloni oslanjati i u koji polažemo nade da razjasni ono što želimo, iznevjerio narod BiH.

U krivičnim postupcima Tribunala za Jugoslaviju, u kojem se sudi samo pojedincima, postoje presude za genocid, ali se one ne odnose ni na jednog pojedinca u Srbiji ili iz Srbije koji bi bio odgovoran za genocid u BiH. Neki ljudi smatraju, i za svoje tvrdnje mogu ponuditi dokaze, da taj sud djeluje politički; da odluke suda odražavaju plan da se stvari ne otežavaju previše, internacionalno. Neću izraziti svoje mišljenje o tome, ali reći ću vam tri stvari. Za suđenje Miloševiću imali smo sjajan niz dokumenata koje smo pronašli, a koji demonstriraju da je Milošević održavao sastanke s predsjednikom prijateljske države Crne Gore i predsjednikom Jugoslavije. Tri predsjednika se sastaju nakon podjele BiH, i to  (tročlano) tijelo praktično donosi odluku o nivou podrške koju će pružiti Srbima u BiH. Sastanci su transkribovani; radi se o doslovnim zapisnicima. Koristili smo ih u sudu, vidjeli su ih sudci, vidjeli smo ih mi, ali su, po sporazumu (haškog) tužioca i Srbije, javnosti bili uskraćeni najznačajniji dijelovi tih dokumenata. Tako da poreski obveznici u Srbiji nisu mogli vidjeti šta se dogodilo s njihovim novcem i u njihovo ime, a građani BiH nisu mogli vidjeti kako se desilo da im se zla čine zahvaljujući utjecaju ili posredovanju Srbije u potpori bosanskim Srbima.

A evo i druge stvari koja se desila tokom suđenja, a ovakve stvari se dešavaju samo u sudskim procesima na koje se nataknu značajne riječi, kao genocid, na primjer.

Druga stvar koja se dogodila je to da smo znali, bez ikakve sumnje, da je bilo telefonskih razgovora između Miloševića u Beogradu nakon njegovog sastanka sa Carlom Bildtom - za koji se na kraju možda moglo ispostaviti da je bio vrlo značajan sastanak. On je razgovarao sa Mladićem u vrijeme ubistava, tačnije u vrijeme onoga što se dešavalo ili nije dešavalo u Goraždu. 

I on mu (Bildtu) je ispričao, to znamo, šta se desilo između njega i Mladića, jer toliko je zabilježeno u ovim dokumentima koji su bili cenzurisani. Zabilježeno, naravno, u cenzurisanim dijelovima onih dokumenata, pa smo znali da su ti telefonski razgovori bili prisluškivani i da negdje, čak i danas, postoje transkripti tih prisluškivanih razgovora. Pa sam ih ja pokušao dobiti. To bi pomoglo u sudskom procesu. To bi pomoglo sudskom zapisniku. Jesam li ih dobio? A zašto nisam? Ko je, po vašem mišljenju, to spriječio? Ko je mogao spriječiti međunarodni sud u podnošenju transkripata razgovora između dvojice ljudi možda upletenih u ogromno nedjelo? Ko je mogao spriječiti da svijet čuje o tome?
Glas iz publike: Počinioci.

SGN: Pardon?
Glas iz publike: Počinioci.
SGN: Dakle, počinioci su to mogli priželjkivati. Hvala vam što se barem ohrabrili da progovorite.
Sad trebamo naredni primjer. To je bio dobar odgovor, ali nije onaj pravi.
Glasovi iz publike: UN?

Dakle, to već mnogo više pogađa, ali nažalost, kad bih rekao istinu, izveIo bi me vani i spalilo na lomači, ili nešto slično. Ali međunarodna zajednica, u jednom ili drugom obliku, i ne mogu vam reći kako, rekla je: Ne. Rekla je ne samo i isključivo zato što nije htjela da saznamo koliko je ona znala. Jedan od stvarno užasavajućih fakata bavljenja ovom vrstom posla jest to što ubrzo shvatite da žrtve nisu naročito važne. Gdje god postoji politički interes. Ne vjerujte vladama koje tvrde da nije tako; to uključuje i naše vlastite (vlade). I ova užasna poruka mora pokretati ljude koji se bave događajima u Srebrenici i sjećanjem na njih i onim šta bi trebalo uraditi u vezi s tim. Trebala bi odrediti naše sljedeće poteze. Nemojte se oslanjati na to da će vlade ili međunarodna zajednica išta uraditi za vas, jer oni mogu imati interese koji djeluju u drugom smjeru.

Treća stvarčica koju ću vam ispričati jest da je onaj stravični snimak šest mladića, dječaka, bio isječen i jedan je djelić snimka prikazan na sudu, a onda je neko drugi ko je imao taj snimak prikazao cijeli snimak, u Beogradu. Ja sam imao cijelu verziju ali morao sam prikazati samo djelić da ga uvrstim u dokazni materijal i znao sam da će biti izbiti frka, kao što se i desilo, ali nema veze, to se sredilo. Prikazan je čitav snimak i misaoni proces u Beogradu se obrnuo, mislim prilično preko noći; dok je većina ranije govorila da misli da je to sve propaganda,  sad je većina prihvatila da se to stvarno dogodilo. Istina, Srbija je u snimku našla nešto drugo na šta se kasnije žalila, ali bez obzira na to, izvršen je ogroman utjecaj na javno mnijenje. Kad sam konačno bio u mogućnosti da taj snimak kasnije prikažem u toku procesa, nećete vjerovati, spremali smo se za dalje istraživanje, jer taj snimak je bio izvanredno značajan. Prikazao je kako paravojna grupa iz Srbije ubija mladiće u BiH. Dakle, ovo je bio izuzetno bitan podatak koji će dokazati ono što smo željeli dokazati, ono što BiH još uvijek želi dokazati: da je i sama Srbija bila direktno uključena u genocid. Dakle, hođete li se iznenaditi kad vam kažem da je mene interesovala istraga koja će nas odvesti iznad vođa te (grupe)? Imali smo fotografije svih članova grupe. To je prilično bizarno, zapravo. To je dug video o vrsti njihove misije i u njemu su Škorpioni. Na početku videa svaki od njih ide do sveštenika, kamera stoji svešteniku iza ramena, a on blagosilja svakog člana grupe; prije nego što to učini, svako pred njim skine beretku sa glave, tako da imate savršen portret svakog od njih; kao da je snimljen u policijskoj stanici. Jedinstveno. Prema tome, moralo nam se dozvoliti, ne nama, nego se u tom konkretnom slučaju Srbima moralo dozvoliti, ili ih se moralo ohrabriti, da toj grupi sude odmah nakon (suđenja) Slobodanu Mediću, čovjeku koji im je komandovao. Ali nas to nije previše zanimalo, jer znamo kako se lako u vrijeme rata obična ljudska bića pretvaraju u ubice. Dakle, taj užasni način na koji su muškarci ubili one dječake, to nije teško postići, (nije teško) navesti ljude da to rade. Mi smo htjeli znati ko su ljudi na višim funkcijama komandnog lanca. Bojim se reći, ali mislim da će čitav razred znati odgovore na naredna dva pitanja, ali za odgovore imate samo po jedan pokušaj. Da li je bilo ikakve istrage i suđenja bilo kome iznad Slobodana Medića, vođe Škorpiona, u Srbiji? Odgovor?

Glas iz publike: Nije.
Bravo, razred! Da li je meni bilo dopušteno da u Tribunalu za Jugoslaviju istražujem ikoga iznad  Slobodana Medića?
Glas iz publike: Nije.

A zašto? Nemam pojma. Ali znam da je pravni proces podložan vanjskim pritiscima. Nije mi bilo dozvoljeno da uradim očiglednu i pravu stvar – da dalje istražujem. Rezultat toga je, naravno, da ta linija dokazivanja odgovornosti Beograda nikada nije sprovedena. Shvatite to ako ste u stanju. Ja nisam siguran da jesam. Sada kad sam završio, prilično si dopuštam govoreći vam sve ovo, ali ono što sam rekao, nadam se, dokazuje sve teškoće genocida kao optužbe, kako u njegovim korijenima, kako je uopšte nastao, tako i u problemima na koje će nailaziti kad god se neko optuži (za genocid) i gdje god se neko za njega osudi; onako kako ga suci tamo opisuju, napad je genocidan, a ne pojedinci. A onda se zapitate, da li je samo ova osoba kriva za genocid. Sagledate njegovo mentalno stanje i kažete a) bio je upleten i b) ima tu vrlo konkretnu namjeru da uništi grupu u cjelini, ili djelimično, samo zbog onoga što su to što jesu, zbog njihove etničke pripadnosti. Posljedica tog načina donošenja presuda jest da će uvijek postojati žalba na presudu, te čak i kad presuda bude potvrđena, a i to se ponekad dešavalo, u istoriji će uvijek ostati pod sumnjom. Jer će ljudi, ukoliko presuda postane punovažna  uvijek moći reći: dakle, možda je on stvarno imao genocidne namjere, a možda i nije. To se teško dokazuje, ljudi to ne priznaju, onim što izgovore ne obznanjuju šta su tačno namjerili učiniti, i zato je to teško. Prema tome, vi živite, ili svi živimo, sa 22 godine suđenja koja nisu donijela zaključak i o kojima će se vjerovatno raspravljati u godinama koje dolaze.

Ali, da se malo vratimo, radi mog zadnjeg zapažanja; i nadam se da ćete kasnije imati pitanja. Moje zadnje zapažanje odnosi se na predmet pred Međunarodnim sudom pravde, onaj u kojoj BiH nije uspjela osigurati presudu da je Srbija direktno kriva za genocid. Sjetite se svih problema s genocidom. Ponavljam, što se mene tiče, dobili smo taj pojam, moramo ga se držati i moramo živjeti s onim što se može postići kada se on kao pojam pravilno iskoristi. BiH ima vremena do proljeća naredne godine da pokuša preinačiti tu presudu. Ima vremena do proljeća naredne godine da pokuša stvari postaviti na mjesto. A nema mnogo znakova da se vlada BiH sprema baciti na taj posao. Zašto? Ne pitajte mene. No, važno je imati na umu, ako se to obavi, pa čak i kada ne bi bilo uspješno, šta bi se tim postiglo. I bilo bi na BiH da stvari postavi na pravo mjesto. A BiH bi mogla iskoristiti pravne instrumente da učini nešto u smislu utvrđivanja istorijskih činjenica. Pitanje koje pažljivo moram postaviti o ovom snimku: kad se ove strahote dese, da li je dovoljno samo ih se prisjećati, kao što se prisjećamo Srebrenice dvadeset godina kasnije, događajem kakav je bio onaj prošlog jula, izvanrednim događajem koji je i dalje krajnje ispolitiziran. Sigurno se sjećate bacanja kamena na Vućića na groblju. Da li se dovoljno samo  sjećati, ili u svemu onome što radimo osvrćući se na ove stravične događaje mora postojati neki svrsishodan način da se krene naprijed?

Sir Geoffrey Nice QC Sir Geoffrey Nice QC je od 1971. godine barrister - advokat ovlašten za rad na britanskim višim sudovima; od 1998. do 2006. godine radio u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, kao tužilac u slučaju protiv Slobodana Miloševića. Otada uglavnom radi na slučajevima pred stalnim Međunarodnim krivičnim sudom – Sudan, Kenija, Libija – i pro bono za grupe žrtava – Iran, Burma, Sjeverna Koreja – čiji slučajevi ne dospijevaju ni pred jedan međunarodni sud. Radi za nekoliko nevladinih organizacija koje djeluju na tom polju, drži predavanja i za medije raznih zemalja komentariše međunarodna pitanja ratnih zločina. Od 1984. godine sudija (sa skraćenim radnim vremenom) Centralnog krivičnog suda Engleske i Velsa (tzv. Old Bailey), te sudija drugih sudova s drugim jurisdikcijama, kao i u istražnim procesima. Između 2009. i 2012. godine bio je potpredsjednik Odbora za standarde u The Bar, zvaničnom britanskom tijelu  advokata visokih sudova. Profesor je na Gresham College u Londonu.

MODERATOR
Veoma nam je drago što su danas s nama dva predavača: sir Geoffrey Nice, od 1971. godine advokat, od 1998. do 2006. godine radio u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju kao zamjenik glavnog tužioca u slučaju protiv Slobodana Miloševića. Otada uglavnom radi na slučajevima pred stalnim Međunarodnim krivičnim sudom – Sudan, Kenija, Libija – i pro bono za grupe žrtava – Iran, Burma, Sjeverna Koreja – čiji slučajevi ne dospijevaju ni pred jedan međunarodni sud. Radi za nekoliko nevladinih organizacija koje djeluju na tom polju, drži predavanja i za medije raznih zemalja komentariše međunarodna pitanja ratnih zločina.
Hvala vam što ste ovdje.

Nakon Sir Geoffreyja Nicea izlagaće dr. sci. Svjetlana Nedimović, nezavisna istraživačica i društveno-politička aktivistkinja u Sarajevu. Njen najnoviji rad o prošlosti kao političkom resursu nedavno je objavljen u zborniku „African, American and European Trajectories of Modernity“.

Godine 2001. je osmislila i tri godine vodila Puls demokratije, medijski i obrazovni projekat za studente, a 2012. godine učestvorvala u istraživanju „Trajectories of Modernity“ Univerziteta u Barseloni. Do 2011. godine je predavala političku filozofiju i teoriju države na Sarajevo School of Science and Technology, gdje je bila šefica Odsjeka za političke nauke i međunarodne odnose.

Dr. Svjetlana Nedimović

Ja nemam tako uzbudljivu priču. Ovo što smo upravo čuli pravi je triler!

To jest imam priču o društvu koje, bez obzira na sve što ste dosad čuli, pokušava živjeti kao živo društvo. To društvo nije samo postgenocidno, nego i postratno i tranzicijsko društvo, i društvo čiji su potencijali u periodu od 1992. do 1995. bili zaključani i zamrznuti.

Zapravo, mislim da će vam moj govor više ili manje reći: prije svega – ne, nije se dovoljno sjećati.   Drugo, postoji i pretprošlost onog što se naziva problematičnom prošlošću Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine. Postojala je pretprošlost i postojao je zločin počinjen prije 1992. godine, rekla bih. Konačno, dosad imamo i onu prošlost između 1995. i  2016. godine.

Ne znam koliko znate o današnjoj Bosni i Hercegovini, pa se izvinjavam ako budem govorila o stvarima koje već znate. Ali shvatila sam da moram biti prilično detaljna i vrlo oprezna, jer se čini da nakon filmova kao što je ovaj postoji određeni horizont očekivanja u pogledu pristupa ovoj temi, i da postoje određene koordinate kojih se morate pridržavati. Morate se kretati unutar određenog konceptualnog prostora koji uključuje genocid, tranzicijsku pravdu, sudove, eventualno mjesta komemoracije, eventualno krivicu, pravdu, kaznu itd. 

Iako sam već neko vrijeme svjesna postojanja obrasca govora o postgenocidnom društvu, kao i čvrste ukorijenjenosti tog obrasca, intenzivno o njemu razmišljam tek odnedavno, zapravo od projekcije ovog filma u Sarajevu. A sve zbog mladog postdiplomca iz Sarajeva koji je rođen tokom rata; ima oko 22 ili 23 godine. Taj student me, dakle, kako to već biva, podsjetio na obrazac, praktično me prekorivši što se ne pridržavam kanona govorenja o genocidu i postgenocidnom društvu. Ukratko, postgenocidno društvo mora se opisivati i istraživati opisujući genocid, istražujući genocid i eventualno se odvažujući na tlo načina komemoriranja, podučavanja, prevođenja dokaza na jezik mlađe generacije, posebno kroz školski program i udžbenike, na primjer. Vidjela sam da je taj student bio prilično iznerviran činjenicom da odstupam od obrasca.
Ovaj doživljaj me natjerao da shvatim da se za odstupanje od obrasca govorenja o genocidu ili postgenocidnom društvu mora tražiti dopuštenje. Gotovo ispada da se moramo izvinjavati što smo još živi, a živimo već 20 godina suočavajući se s naslagama problema od kojih neki potiču iz kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih. Shvatila sam i to da tu nije problem ono što ću reći, nego samo odstupanje od obrasca načina govorenja. Nisu ljudi zainteresovani za mišljenja, oni ne dovode u pitanje suštinu onoga što govorite. Dovode u pitanje samu ideju odstupanja od obrasca. Kao da će to što o bh. društvu progovorite kao o živom društvu nekako poremetiti ozbiljnost i težinu narativa. Kao da graja i buka naših svakodnevnih problema remete prošlost; ne iskazuju dovoljno poštovanja za prošlost. Ako o bh. društvu govorimo u malo širem okviru, ne iskazujemo dovoljno poštovanja.

Ako ovo zvuči paradoksalno, to je zato što ovo i jest paradoks. Ne znam da li ste shvatili da Bosna i Hercegovina kao društvo nema konsenzusa o minumumu forenzičke istine, o većini osnovnih činjenica o onome što se dogodilo između 1992. i 1995. godine. Međutim, naš odnos s prošlošću je vrlo ritualiziran i, rekla bih, rutiniziran. Obratite li pažnju na određene datume – kada je u pitanju Srebrenica, posebno oko 11. Jula – zapazićete skoro perverznu koreografiju. Vrlo razrađenu, formaliziranu koreografiju, kao u onim plesovima iz 18. stoljeća gdje svaki plesač tačno zna gdje da stane i šta da radi. Zna se ko će komemorirati s tugom, zna se ko će komemorirati vrlo glasnom tišinom, a ko još glasnijim poricanjem. Ovaj paradoks se pretvara u tragični apsurd kad shvatite da čak i negatori genocida imaju svoju ulogu. Koliko god da se šira javnost zgraža nad njihovim stavovima, čak će i negatori genocida biti prihvaćeni kao sagovornici. Ali ako pokušate odstupiti od te koreografije, od uspostavljenog obrasca, ako o bh. društvu pokušate govoriti u širem kontekstu sadašnjosti ili neke malo dalje prošlosti, smatraće vas heretikom, kao da povređujete sveto tlo i kršite pravila. I morate moliti za oprost.
Međutim, vjerujem da se u Bosni prije dvije godine dogodilo nešto što tom nastojanju daje legitimitet. Šta se to dogodilo 2014. godine u februaru, koji je bio prilično topao, nalik na proljeće, i pokazao se dobrim za vođenje solidne ulične politike? Masovni protesti u cijeloj zemlji. Na izvjestan način, ti protesti predstavljaju pokušaj aktivnog odnosa i sa sadašnjošću i sa prošlošću Bosne i Hercegovine, s onom prošlošću izvan ograđenog intervala 1992. - 1995. godine, kao i pokušaj odmrzavanja društva i njegovih potencijala.  

Prije nego što objasnim šta je to značilo i kako se odigralo, dozvolite da ukratko kažem s čim ovo što govorim nema veze. Sigurna sam da znate za one progresivističke narative. Mi ih u Bosni i Hercegovini obično slušamo od međunarodnih zvaničnika, koji imaju dobar razlog da insistiraju na tim progresivističkim narativima: „Krenite naprijed!”, „Gledajte naprijed”, „Okrenite se budućnosti!”, „Prevaziđite prošlost!”... pa čak i „Zgrabi svoju sreću!” – što je bio jedan od slogana njihove motivacijske kampanje pred naše izbore. Oni su praktično očajni zbog nesređenih računa prošlosti. Što zvuči prilično strašno jer podrazumijeva postojanje tamo nekog računovodstva gdje se izmiruju računi prošlosti, pa kad se izmire, onda se krene naprijed i sve se ostavi iza sebe. I tako se prošlosti dopusti da prođe. Ne znam znate li čiji je citat: „U izvjesnom trenutku treba prošlosti dopustiti da prođe”? To je rekao njemački istoričar Ernst Nolte, zbog čega se u Njemačkoj zapravo našao u nebranom grožđu, i izazvao rasprave između istoričara, teoretičara društva i filozofa, o tome da li se prošlosti ikada može i treba dopustiti da prođe, i na koji način. Ovo je bila digresija; samo da budemo sigurni da moje riječi nećete povezati s  tim narativima.

Te nazad u 2014. Usudila bih se ustvrditi da događaji od prije dvije godine, bez obzira na ono što ste mogli čuti – nisu bili revolucija. Iako su se u jednom trenutku pojavili optimistični izvještaji da je u Bosni i Hercegovini došlo do revolucije i da će od narednog dana sve biti drugačije. Ne.

Ali ti događaji jesu, na izvjestan način, bili revolucionarni. Predstavljali su mnogo više od onoga što su govorili evropski i zvaničnici EU u Bosni i Hercegovini. Oni su govorili da je to vapaj za boljom javnom upravom. Spremno su te događaje preveli kao vapaj za boljom upravom da bi, nepuna tri mjeseca kasnije, mogli ponuditi paket – rješenje bosanske zbrke. A rješenje je kombinacija šok-terapije i mjera štednje u gotovo deindustrijalizovanoj zemlji, zemlji bez proizvodnje vrijedne spomena. Bijeli zec iz šešira.

Ali ti protesti su bili mnogo više od toga – zaista su bili revolucionarni. Bili su revolucionarni utoliko što su pokušali o prošlosti i sadašnjosti Bosne i Hercegovine progovoriti praktično zaboravljenim jezikom. Progovorili su prilično uvijeno i inkoherentno jer možete misliti na šta liče narodne skupšine osnovane na ulici. Prilično su zbrkane, prilično haotične, i prilično emocionalne. Ali su ipak progovorile jezikom ukupnosti našeg gubitka, jezikom koji je posegnuo za izgubljenim političkim uređenjem, istaknutim društvenim uređenjem koji je Jugoslavija predstavljala u tom dijelu svijeta. Protesti su progovorili jezikom ukupnosti gubitka, ali i jezikom mogućnosti oporavka.

Može se reći da je gubitak onoga što je izgubljeno raspadom poretka istorijska činjenica. U vezi s tim ne možete ništa, osim ako se nemate namjeru prepustiti nemoći nostalgije. Desio se apokaliptični kolaps društveno-političkog poretka koji je bio generacijska tragedija, ali u nekom trenutku morate reći: to je to, to se zaista desilo. Ali desilo se, međutim, i nešto mnogo problematičnije: između 1992. i 1995. dešavao se, a nastavio se dešavati i nakon 1995. godine, inženjering gubitka pamćenja društva. A pod tim podrazumijevam i gubitak samog bh. društva. To je bio inženjering gubitka pamćenja ili, ako hoćete, inženjering demencije društva koje se više ne može oslanjati na političko iskustvo, na tradicije vlastitog političkog iskustva. Radi se, u stvari, o političkom iskustvu u okviru prilično čudnog i, ako baš hoćete, neuspjelog eksperimenta emancipacije na putu ka autonomiji, eksperimenta u prilično kontrolisanim, čak i vrlo teškim uslovima. Ali tako je bilo.  
Gubitak sjećanja je bio iskonstruisan, usudila bih se reći, kroz, recimo, proces, ili dva procesa; možda  bi se moglo reći da se radi o dvije struje istog procesa.

Jedna je struja bila reinterpretacija konflikta. Ukratko, posljedice su interpretirane, ili reinterpretirane, kao uzrok. Druga struja je bio projekat postratne demokratizacije koja je i u ovoj državi obavljena po prilično globalnom, opštem i standardnom modelu koji se pronosi svijetom. Obje ove struje su Bosnu i Hercegovinu lišile perioda koji je prethodio 1992. godini, a koji i dalje sadrži mnoge odgovore na naša današnja pitanja. Taj je period i repozitorij političkog iskustva koji je za demokratiju u Bosni i Hercegovini mogao biti mnogo znatno solidnija osnova od projekata „Naučite se građanskoj hrabrosti u deset koraka” kakve provode međunarodne i domaće nevladine organizacije. To jest bio mogući izvor našeg razumijevanja, i polako dolazimo na to da ključ za problem Bosne i Hercegovine 1995. godine nije bio pomirenje, niti upravljanje, nego transformacija. To nas je možda moglo spasiti dvadeset godina instrumentalizacije naše prošlosti, posebno one u periodu između 1992. i 1995. godine, kao i instrumentalizacije naše sadašnjosti.

Kada kažem da se prošlost instrumentalizuje, mislim da trebate shvatiti da je u bh. politici prošlost najčvršća valuta, što objašnjava zašto vlasti, kako smo ovdje čuli, nisu zainteresovane da se istjera  na čistac cijela priču o ulozi Srbije u Bosni i Hercegovini. To je neka vrsta asa u rukavu koji zgodno dođe kad god zatreba, kad vam, na primjer neko postavi pitanje:  „Gdje je zapravo otišao sav novac doniran za ljude ugrožene poplavom?” Onda se odjednom nađe neko ko se sjeća, bude komemoracija ili se podigni novi spomenik.

Dopustite mi da samo ukratko objasnim taj proces reinterpretacije. Prilično je jasno da se u ovoj reinterpretaciji to što Srbi ubijaju Bosnjake nije prikazivalo kao strategija sukoba i već postojeći produkt uništenja, nego kao uzrok. Dakle, ono što dobijate jest esencijalizacija sukoba kako bi se reklo: „Vidite, to je etnički sukob!” To je nešto s čim ne može drugačije nego menadžmentom, nekom vrstom kontrole. A kontroliše se kroz ono što je urađeno drugom strujom tog procesa ili, ako hoćete, drugim procesom: demokratizacije i izgradnje države kroz teritorijalnu segregaciju vlasti. Nema sumnje ko su bili začetnici sistematskog nasilja. Mislim da postoje planine primarnih izvora, sekundarnu literaturu da ni ne spominjem, koji svjedoče o činjenici da su snage koje je predvodila, organizovala i obučila desničarska srpska stranka u BiH, uz pomoć Srbije, vršile masovna ubistva od 1992. godine. Ovdje bih s pravnicima stupila u raspravu – isti je obrazac uočen 1992. godine u Prijedoru, koji je u zapadnoj Bosni, a takođe i u sjevernoj Bosni, npr. u Bijeljini ili Brčkom. Ali o ovome ne postoji presuda, to jest – nemamo riječ genocid da privuče pažnju.

Ali, prije postojanja genusa, da se tako izrazim, kojim su identifikovani počinitelji, i prije postojanja genusa kojim su identifikovane, ili su se identifikovale žrtve, postojao je cijeli jedan proces uništavanja društva uključenog, kako rekoh, u onaj čudni eksperiment – emancipaciju ka autonomiji.

Nećemo se zanositi bajkama. Jugoslavija je bila kompleksno društvo, bila je jednopartijski režim. Nije bila previše oduševljena građanskim i političkim slobodama bez određene kontrole. Bilo je periodičnih liberalizacija ili talasa popuštanja ograničenja. Ali mislim da su politolozi do sada priznali da o političkom iskustvu možemo govoriti izvan njihovih uređenih modelčića. Dozvolili su nam da govorimo čak i o hibridnim režimima! Bez obzira na to kako ga zvali, taj režim je bio autoritarni, jednopartijski režim, ali je istovremeno, posebno na najširoj osnovi, predstavljao značajno iskustvo direktne demokratije tamo gdje je to ljudima zapravo bilo bitno, na radnim mjestima i u njihovim mjesnim zajednicama. U tom ste smislu imali čudnu kombinaciju, strogu kontrolu jedne partije, ali istovremeno vam je neposredni, svakodnevni život bio iskustvo autonomije, koliko god kontrolisane. Ti si odlučivao, nisi bio uposlenik sa CV-jem, bio si dio svijeta.

I to je ono što su izostavile sve dominantne interpretacije sukoba, kako domaće tako i strane. Sukob je prisvojen, ili je prisvojeno tumačenje, za potrebe novog političkog projekta izgradnje države u kojoj je glavni problem to kako držati pod kontrolom, kako menadžerirati, postojeće tenzije između Genusa broj 1, Genusa broj 2 i Genusa broj 3. Sukob je izdvojen od stvarnih uzroka, od onoga što je te tenzije zapravo stvorilo, onoga što je stvorilo čak i kategorizacije nas samih i promijenilo način na koji se identificiramo. Prekida se svaki pokušaj da se razmišlja šire, prekidaju se čak i pokušaji ukazivanja na to da Bosna i Hercegovina ima i predistoriju, te da bi ona eventualno mogla biti i relevantna za to kako živimo danas.

Ovo se najsistematičnije činilo nakon 1995. godine. I moram reći da je međunarodna zajednica u tome imala značajnu ulogu. Novoprojektovana država skrojena je tako da se ne bavi uzrocima sukoba u rečenoj predistoriji Bosne – a ove bi uzroke trebalo mapirati na mapi raspada cjelokupnog društveno-političkog poretka. Ali ne. Država je skrojena tako da se bavi glavnom strategijom sukoba. Znači Genus vs. Genus radi osvajanja teritorija. I tako je skrojena dejtonska Bosna i Hercegovina. Taj projekat je znatno potpomognut onim romantičarskim interpretacijama o vijekovnim mržnjama, koje sada navodno isplivavaju zajedno s prošlošću, a koje su navodno dugo bile 'prikrivane'. Konačno smo 1992. godine postali slobodni da se zbog toga pokoljemo.

Nova država tako otjelovljuje teritorijalnu segregaciju vlasti. Reći će vam da se u političkoj teoriji – ispravite me ako griješim – to zove podjela vlasti, power sharing. Ali to nije podjela. To je segregacija. Podjela vlasti je samo jedan od eufemizama izmišljenih za ove režime koji ne funkcionišu – oni samo razdvajaju strane, za slučaj da opet požele zaratiti. Taj sistem takođe osigurava da elite u potpunosti kontrolišu sve rezultate svojih politika. Zanimljivo da su na početku postojale vojne i političke elite koje su iskonstruisale određen sistematski i vrlo dobro planiran projekt masovnog ubijanja, genocida, poništenja čitave zajednice. A kao politički projekat koji se s tim ima nositi u stvarnosti uspostavljen je režim koji osigurava da neke iracionalne mase opet ne pobjesne i ne pokolju se?! Odjednom se moraju kontrolisati iracionalne mase, a ni slučajno racionalne elite. Između masa i elita nije ostavljen niti jedan jedini kanal osim izbora. A kako to funkcioniše ili, tačnije, ne funkcioniše, ostavljam za sesiju pitanja i odgovora, jer o tome imam mnogo priča. Ali sad samo kratko, imajte na umu: kad bi se izborima išta moglo promijeniti, oni nikada ne bi bili dopušteni.

Dopustite samo da kažem da sve više blijedi sjećanje na ovaj pažljivo i izuzetno racionalno izrađeni plan da se društvo uništi i zamijeni s jedne strane genusom broj jedan, dva i tri – bilo kojim redom, a s druge strane izolovanim nemoćnim pojedincima; sve više blijedi sjećanje na postojanje plana da se strateški spriječi ponovno pojavljivanje društva angažovanog u projektu emancipacije ka autonomiji.

Ako nije sasvim jasno o čemu pričam, zadaću vam jednu vježbu, hipotetičku vježbu. Pretpostavimo da ste Bošnjak iz Srebrenice koji je nekim čudom preživio zajedno sa svojom užom porodicom, i od 1996. nastavlja živjeti u idealnoj dejtonskoj Bosni i Hercegovini – ne kažem dejtonskoj Bosni i Hercegovini niti idealnoj Bosni i Hercegovini, već idealnoj dejtonskoj Bosni i Hercegovini zato što čujemo da je Dejtonski sporazum u stvari dobar, samo što ima nekih problema u implementaciji; i tako već dvadeset godina. Ali to je u redu; sve će se to ispraviti kad uđemo u Evropsku uniju. Što će reći nikad.

Zamislite, dakle, sebe, u idealnoj dejtonskoj Bosni i Hercegovini. Optužnice su podignute protiv svih ratnih zločinaca, bez obzira na kojem su nivou ili funkciji, dokumenti se ne cenzurišu onako kako nam je ispričao sir Nice. Vaša lokalna policija je doživjela suštinske promjene a ne samo estetsku rekonstrukciju, i zapravo postoji da zaštititi vas, bez obzira na to iz kojeg genusa potiču. Vi se sa svojom porodicom vraćate u svoju potpuno obnovljenu kuću: djeca vam idu u lokalnu školu gdje mogu učiti bosanski, kako ste sami odabrali, a učiće i istoriju, i istorija se neće zaustaviti na 1990. godini. Udžbenici istorije neće se tu zaustaviti. Udžbenici će sadržati poglavlje o genocidu u Srebrenici, i u njemu će jasno pisati ko je izvršio genocid, sa sve imenima itd. A vi na tržištu rada možete konkurisati  a da ne budete izloženi pristranosti, predrasudama i diskriminaciji. Konačno, svi će mjesni, domaći i strani zvaničnici u svakoj prilici primjereno komemorirati ono što se dogodilo u Srebrenici.

Ovo je idealni Dayton. Šta nedostaje? Evo, sad ću vam reći. Vratili ste se u ono što smo imali 1992. godine, ali 1990. godine čovjek je imao, na primjer, i to da mu radno mjesto ne zavisi od toga kojoj partiji pripada. Tamo gdje ste radili imali ste pravo odlučivanja o stvarima koje se tiču i vas i vaše cijele zajednice. Tamo gdje ste živjeli – takođe ste imali moć odlučivanja. To nije bilo samo vaše mjesto boravka – to je bilo vaše mjesto u svijetu, kao što je i vaše radno mjesto bilo vaše mjesto u svijetu a ne samo posao koji radite da sastavite kraj s krajem. To je meni oduzeto. I nema tog mirovnog sporazuma, ni međunarodnog suda, ni specijalnog predstavnika, ni nevladine organizacije, ni donacijskog projekta koji su ikada tako nešto pokušali i problematizovati, a kamoli proglasiti svojom misijom da to nešto vrate ljudima. Dakle, na neki način se promijenio red stvari. Prestali ste biti instituirajuća snaga svog svijeta. Postali ste samo čestica koju muvaju tamo-amo – isto onako kako su vas muvali kad je sukob počeo.

I da zaključimo – izvinjavam se ako sam govorila duže nego što je bilo predviđeno – ono što imamo danas jest polako blijedeća uspomena na vrijeme kad je gubitak započeo, uspomena na to kako je sukob iskonstruisan, kako je isplaniran, te primjeren bonton govorenja o našoj prošlosti. Nemamo plodan i otvoren l'engagement s prošlošću, niti aktivan odnos s prošlošću. Živimo u društvu i državi čijim se problemom, glavnim problemom, smatraju Genus 1, Genus 2 i Genus 3, i to je ono što sad treba menadžerirati – što se najbolje može kroz neku vrstu segregacije. Zvali je mi ovako ili onako, ali to je ono što se dešava. Naš gubitak nadoknađuje se NVO-projektima kampova za mlade i dvadeset godina kasnije niko ne pita zašto je potreban ogroman budžet da bi 14-ogodišnji Srbin igrao šaha sa 14-godišnjim Bošnjakom. To niko ne pita. To je još jedan u nizu projakata uspješnih po tome što učesnici tokom procesa nisu jedan drugog ubili.

Moram priznati da sam oklijevala da se pridružim ovom projektu. Upravo stoga što mi je projekata na vrh glave, dugo sam razgovarala s organizatorima o tome trebam li ja biti jedan od predavača. Ali sam shvatila da za ovaj projekat ima nade zato što u naslovu ne stoji samo Mapiranje genocida nego i postgenocidno društvo. Obećano mi je da ćemo o Bosni i Hercegovini moći govoriti kao o društvu koje je nadživjelo vlastitu smrt!

Dr. Svjetlana Nedimović
Svjetlana Nedimović trenutno radi kao nezavisna istraživačica i društveno-politička aktivistkinja u Sarajevu. Njen najnoviji rad o prošlosti kao političkom resursu nedavno je objavljen u zborniku radova „African, American and European Trajectories of Modernity“ (ur. P. Wagner, Edinburgh UP, 2015). Godine 2010. je osmislila i tri godine vodila Puls demokratije, medijski i obrazovni projekat za studente, a 2012. godine učestvorvala u istraživanju „Trajectories of Modernity“ Univerziteta u Barseloni. Do 2011. godine je predavala političku filozofiju i teoriju države na Sarajevo School of Science and Technology, gdje je bila šefica Odsjeka za političke nauke i međunarodne odnose. Doktorirala je društvene i političke nauke na Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci. Njeni istraživački interesi uključuju ulogu imaginacije u politici, političku filozofiju H. Arendt, i izvore političkog zajedništva i političkog činjenja.